| Table of Contents | Words: Alphabetical - Frequency - Inverse - Length - Statistics | Help | IntraText Library |
Biblija IntraText CT - Text |
Job proklinje dan kada se rodio
#3Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj; (2) poče svoju besjedu i reče: (3) "O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: 'Začeo se dječak!' (4) U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više! (5) Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile! (6) O, da bi ga tama svega presvojila, nek' se ne dodaje danima godine, nek' ne ulazi u brojenje mjeseci! (7) A noć ona bila žalosna dovijeka, ne čulo se u njoj radosno klicanje! (8) Prokleli je oni štono dan proklinju i Levijatana probudit' su kadri! (9) Pomrčale zvijezde njezina svanuća, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeđa ne gledala nigda! (10) Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju! (11) Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeć' iz utrobe? (12) Čemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje? (13) U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao (14) s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice, (15) ili s knezovima, zlatom bogatima, što su kuće svoje srebrom napunili. (16) Ne bih bio - k'o nedonošče zakopano, k'o novorođenče što svjetla ne vidje. (17) Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze počinka. (18) Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara. (19) Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga. (20) Čemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorčene duše (21) koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju? (22) Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sreće kad bi grob svoj našli. (23) Što će to čovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zapriječio? (24) Zato videć' hranu, uzdahnuti moram, k'o voda se moji razlijevaju krici. (25) Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah. (26) Pokoja ni mira meni više nema, u mukama mojim nikad mi počinka."
#4Tad prozbori Elifaz Temanac i reče: (2) "Možeš li podnijeti da ti progovorim? Ali tko se može uzdržat' od riječi! (3) Eto, mnoge ljude ti si poučio, okrijepio si iznemogle mišice; (4) riječju svojom klonule si pridizao, ojačavao si koljena klecava. (5) A kad tebe stiže, klonuo si duhom, na tebe kad pade, čitav si se smeo! (6) Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje, neporočnost tvoja životu ufanje? (7) TÓa sjeti se: nevin - propade li kada? Kada su zatrti bili pravednici? (8) Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore i nevolju sije, nju će i požeti. (9) Od daha Božjega oni pogibaju, na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje. (10) Rika lavlja, urlik leopardov krše se k'o zubi u lavića. (11) Lav ugiba jer mu nesta plijena, rasuli se mladi lavičini. (12) Tajna riječ se meni objavila, šapat njen je uho moje čulo. (13) Noću, kada snovi duh obuzmu i san dubok kad na ljude pada, (14) strah i trepet mene su svladali, kosti moje žestoko se stresle. (15) Dah mi neki preko lica prođe, digoše se dlake na mom tijelu. (16) Stajao je netko - lica mu ne poznah - ali likom bješe pred očima mojim. Posvuda tišina; uto začuh šapat: (17) 'Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Zar je čovjek čist pred svojim Stvoriteljem? (18) Ni slugama svojim više ne vjeruje, i anđele svoje za grijeh okrivljuje - (19) kako ne bi onda goste stanova glinenih kojima je temelj u prahu zemaljskom. Gle, kao moljce njih sveudilj satiru: (20) od jutra do mraka u prah pretvore, nestaju zasvagda - nitko i ne vidi. (21) Iščupan je kolčić njihova šatora, pogibaju skoro, mudrost ne spoznavši.' #5Ded zazivlji! Zar će ti se tko odazvat'? Kojem li se svecu misliš sad obratit'? (2) Doista, budalu njegov bijes ubija, luđaka će sasvim skončat ljubomora. (3) Bezumnika vidjeh kako korijen pušta, al' prokletstvo skoro na kuću mu pade. (4) Njegovi su sinci daleko od spasa, njih nezaštićene na Vratima tlače. (5) Ljetinu njihovu pojedoše gladni, sam Bog ju je njima oteo iz usta, a žedni hlepe za njihovim dobrima. (6) Ne, opačina ne izbija iz zemlje, nit' nevolja iz tla može nići sama, (7) nego čovjek rađa muku i nevolju kao što let orlov teži u visinu. (8) Al' ja bih se ipak Bogu utekao i pred njime stvar bih svoju razložio. (9) Nedokučiva on djela silna stvori, čudesa koja se izbrojit' ne mogu. (10) On kišom rosi po svem licu zemljinu i vodu šalje da nam polja natapa. (11) Da bi ponižene visoko digao, da bi ojađene srećom obdario, (12) redom ruši ono što lukavci smisle, što god započeli, on im izjalovi. (13) On hvata mudre u njihovu lukavstvu, naume spletkara obraća u ništa. (14) Posred bijela dana zapadnu u tamu, pipaju u podne kao usred noći. (15) On iz njinih ralja izbavlja jadnika, iz silničkih ruku diže siromaha. (16) Tako se pokaže nada nevoljniku, i nepravda mora zatvoriti usta. (17) Da, blago čovjeku koga Bog odbaci! Stoga ti ne prezri karanje Svesilnog! (18) On ranjava, ali i ranu povija, udara i svojom zacjeljuje rukom. (19) Iz šest će nevolja tebe izbaviti, ni u sedmoj zlo te dotaknuti neće. (20) U gladi, od smrti on će te spasiti, a u ratu, oštru će te otet maču. (21) Biču zla jezika uklonit će tebe, ispred otimača bez straha ćeš biti. (22) Suši i studeni ti ćeš se smijati i od divljih zvijeri strahovati nećeš. (23) Sklopit' ti ćeš savez s kamenjem na njivi, zvjerad divlja s tobom u miru će biti. (24) U šatoru svome mir ćeš uživati, dom svoj kad pohodiš netaknut će stajat. (25) Koljeno ćeš svoje gledat' gdje se množi i potomstvo gdje ti kao trava raste. (26) U grob ti ćeš leći kada budeš zreo, kao što se žito snosi kad dozori. (27) Sve motrismo ovo: istina je živa! zato sve za dobro svoje ti poslušaj."
#6A Job progovori i reče: (2) "O, kad bi se jad moj izmjeriti mog'o, a nevolje moje stavit' na tezulju! (3) Teže one jesu od sveg pijeska morskog, i stoga mi riječi zastraniti znaju. (4) Strijele Svesilnoga u mojem su mesu, ljuti otrov njihov ispija mi dušu, Božje se strahote oborile na me. (5) TÓa, kraj svježe trave njače li magarac, muče li goveče kraj punih jasala? (6) Zar hranu bljutavu jedemo bez soli? Zar kakove slasti ima u bjelancu? (7) Al' ono što mi se gadilo dotaći, to mi je sada sva hrana u bolesti. (8) O, da bi se molba moja uslišala, da mi Bog ispuni ono čem se nadam! (9) O, kada bi me Bog uništiti htio, kada bi mahnuo rukom da me satre! (10) Za mene bi prava utjeha to bila, klicati bih mog'o u mukama teškim što se ne protivljah odluci Svetoga. (11) Zar snage imam da mogu čekati? Radi kakve svrhe da ja duže živim? (12) Zar je snaga moja k'o snaga kamena, zar je tijelo moje od mjedi liveno? (13) Na što se u sebi osloniti mogu? Zar mi svaka pomoć nije uskraćena? (14) Tko odbija milost bližnjemu svojemu, prezreo je strah od Boga Svesilnoga. (15) Kao potok me iznevjeriše braća, kao bujice zimske svoje korito. (16) Od leda mutne vode im se nadimlju, 'bujaju od snijega što se topit' stao; (17) al u doba sušno naskoro presahnu, od žege ishlape tada iz korita. (18) Karavane zbog njih skreću sa putova, u pustinju zađu i u njoj se gube. (19) Karavane temske očima ih traže, putnici iz Šebe nadaju se njima. (20) A kad do njih dođu, nađu se u čudu, jer su se u nadi svojoj prevarili. (21) U ovom ste času i vi meni takvi: vidjeste strahotu pa se preplašiste. (22) Rekoh li vam možda: 'Darujte mi štogod, poklonite nešto od svojega blaga; (23) iz šake dušmanske izbavite mene, oslobodite me silnikova jarma?' (24) Vi me poučite, pa ću ušutjeti, u čem je moj prijestup, pokažite meni. (25) O, kako su snažne besjede iskrene! Al' kamo to vaši smjeraju prijekori? (26) Mislite li možda prekoriti riječi? TÓa u vjetar ide govor očajnikov! (27) Nad sirotom kocku zar biste bacali i sa prijateljem trgovali svojim? (28) U oči me sada dobro pogledajte, paz'te neću li vam slagati u lice. (29) Povucite riječ! Kakve li nepravde! Povucite riječ, neporočan ja sam! (30) Zar pakosti ima na usnama mojim? Zar nesreću svaku okusio nisam? #7Nije l' vojska život čovjekov na zemlji? Ne provodi l' dane poput najamnika? (2) Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadničara štono plaću čeka, (3) mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene. (4) Liježuć' mislim svagda: 'Kada ću ustati?' A dižuć se: 'Kada večer dočekati!' I tako se kinjim sve dok se ne smrkne. (5) PÓut moju crvi i blato odjenuše, koža na meni puca i raščinja se. (6) Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade. (7) Spomeni se: život moj je samo lahor i oči mi neće više vidjet' sreće! (8) Prijateljsko oko neće me gledati; pogled svoj u mene upro si te sahnem. (9) Kao što se oblak gubi i raspline, tko u Šeol siđe, više ne izlazi. (10) Domu svome natrag ne vraća se nikad, njegovo ga mjesto više ne poznaje. (11) Ustima ja svojim stoga branit' neću, u tjeskobi duha govorit ću sada, u gorčini duše ja ću zajecati. (12) Zar sam more ili neman morska, pa si stražu nada mnom stavio? (13) Kažem li: 'Na logu ću se smirit', ležaj će mi olakšati muke', (14) snovima me prestravljuješ tada, prepadaš me viđenjima mučnim. (15) Kamo sreće da mi se zadavit'! Smrt mi je od patnja mojih draža. (16) Ja ginem i vječno živjet neću; pusti me, tek dah su dani moji! (17) Što je čovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao (18) i svakoga jutra da njega pohodiš i svakoga trena da ga iskušavaš? (19) Kada ćeš svoj pogled skinuti sa mene i dati mi barem pljuvačku progutat'? (20) Ako sam zgriješio, što učinih tebi, o ti koji pomno nadzireš čovjeka? Zašto si k'o metu mene ti uzeo, zbog čega sam tebi na teret postao? (21) Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti i ne možeš prijeći preko krivnje moje? Jer, malo će proći i u prah ću leći, ti ćeš me tražiti, al' me biti neće."
#8Bildan iz Šuaha progovori tad i reče: (2) "Dokad ćeš jošte govoriti tako, dokle će ti riječ kao vihor biti? (3) TÓa zar može Bog pravo pogaziti, može li pravdu izvrnut' Svesilni? (4) Ako mu djeca tvoja sagriješiše, preda ih zato bezakonju njinu. (5) Al' ako Boga potražiš iskreno i od Svesilnog milost ti izmoliš; (6) ako li budeš čist i neporočan, odsad će svagda on nad tobom bdjeti i obnovit će kuću pravedniku. (7) Bit će malena tvoja sreća prošla prema budućoj što te očekuje. (8) No pitaj samo prošle naraštaje, na mudrost pređa njihovih pripazi. (9) Od jučer mi smo i ništa ne znamo, poput sjene su na zemlji nam dani. (10) Oni će te poučit' i reći ti, iz srca će svog izvući besjede: (11) 'Izvan močvare zar će rogoz nići? Zar će bez vode trstika narasti? (12) Zeleni se sva, al' i nekošena usahne prije svake druge trave. (13) To je kob svakog tko Boga zaboravi; tako propada nada bezbožnika: (14) Nit je tanana njegovo uzdanje, a ufanje mu kuća paukova. (15) Nasloni li se, ona mu se ljulja, prihvati li se, ona mu se ruši. (16) Zeleni se i sav na suncu buja, vrt su mu cio mladice prerasle. (17) Svojim korijenjem krš je isprepleo te život crpe iz živa kamena. (18) A kad ga s mjesta njegova istrgnu, ono ga niječe: 'Nikada te ne vidjeh!' (19) I evo gdje na putu sada trune dok drugo bilje već niče iz zemlje. (20) Ne, Bog neće odbacit' neporočne, niti će rukom poduprijet' opake. (21) Smijeh će ti opet ispuniti usta, s usana će odjeknuti klicanje. (22) Dušmane će ti odjenut' sramota i šatora će nestat' zlikovačkog.'"
Božja pravednost i ljudsko pravo
#9Job progovori i reče: (2) "Zaista, dobro ja znadem da je tako: kako da pred Bogom čovjek ima pravo? (3) Ako bi se tkogod htio prÓeti s njime, odvratio mu ne bi ni jednom od tisuću. (4) Srcem on je mudar, a snagom svesilan, i tko bi se njemu nekažnjeno opro? (5) On brda premješta, a ona to ne znaju, u jarosti svojoj on ih preokreće. (6) Pokreće on zemlju sa njezina mjesta, iz temelja njene potresa stupove. (7) Kad zaprijeti suncu, ono se ne rađa, on pečatom svojim i zvijezde pečati. (8) Jedini on je nebesa razapeo i pučinom morskom samo on hodao. (9) Stvorio je Medvjede i Oriona, Vlašiće i zvijezđa na južnome nebu. (10) Tvorac on je djela silnih, nepojmljivih čudesa koja se izbrojit' ne mogu. (11) Ide pored mene, a ja ga ne vidim; evo, on prolazi - ja ga ne opažam. (12) Ugrabi li što, tko će mu to priječit, i tko ga pitat smije: 'Što si učinio?' (13) Bog silni srdžbu svoju ne opoziva: pred njim poniču saveznici Rahaba. (14) Pa kako onda da njemu odgovorim, koju riječ da protiv njega izaberem? (15) I da sam u pravu, odvratio ne bih, u suca svojega milost bih molio. (16) A kad bi se na zov moj i odazvao, vjerovao ne bih da on glas moj sluša. (17) Jer, za dlaku jednu on mene satire, bez razloga moje rane umnožava. (18) Ni časa jednoga predahnut' mi ne da, nego mene svakom gorčinom napaja! (19) Ako je na snagu - tÓa on je najjači! Ako je na pravdu - tko će njega na sud? (20) Da sam i prav, usta bi me osudila, da sam i nevin, zlim bi me proglasila. (21) A jesam li nevin? Ni sam ne znam više, moj je život meni sasvim omrzao! (22) Jer, to je svejedno; i zato ja kažem: nevina i grešnika on dokončava. (23) I bič smrtni kad bi odjednom ubijo ... ali on se ruga nevolji nevinih. (24) U zemlji predanoj u šake zlikovaca, on oči sucima njezinim zastire. Ako on to nije, tko je drugi onda? (25) Od skoroteče su brži moji dani, bježe daleko, nigdje dobra ne videć.' (26) K'o čamci od rogoza hitro promiču, k'o orao na plijen kada se zaleti. (27) Kažem li: zaboravit ću jadikovku, razvedrit ću lice i veseo biti, (28) od mojih me muka groza obuzima, jer znadem da me ti ne držiš nevinim. (29) Ako li sam grešan, tÓa čemu onda da zalud mučim sebe. (30) Kad bih i sniježnicom sebe ja isprao, kad bih i lugom ruke svoje umio, (31) u veću bi me nečist opet gurnuo, i moje bi me se gnušale haljine! (32) Nije čovjek k'o ja da se s njime pravdam i na sud da idem s njim se parničiti. (33) Niti kakva suca ima među nama da ruke svoje stavi na nas dvojicu, (34) da šibu njegovu od mene odmakne, da užas njegov mene više ne plaši! (35) Govorit ću ipak bez ikakva straha, jer ja nisam takav u svojim očima! #10Kad mi je duši život omrznuo, nek' mi tužaljka poteče slobodno, zborit ću u gorčini duše svoje. (2) Reću ću Bogu: Nemoj me osudit! Kaži mi zašto se na me obaraš. (3) TÓa što od toga imaš da me tlačiš, da djelo ruku svojih zabacuješ, da pomažeš namjerama opakih? (4) Jesu li u tebe oči tjelesne? Zar ti vidiš kao što čovjek vidi? (5) Zar su ti dani k'o dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine? (6) Zbog čega krivnju moju istražuješ i grijehe moje hoćeš razotkriti, (7) kad znadeš dobro da sam nedužan, da ruci tvojoj izmaknut ne mogu? (8) Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet raščiniš! (9) Sjeti se, k'o glinu si me sazdao i u prah ćeš me ponovo vratiti. (10) Nisi li mene k'o mlijeko ulio i učinio da se k'o sir zgrušam? (11) Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama. (12) S milošću si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom. (13) Al' u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera: (14) da paziš budno hoću li zgriješiti i da mi grijeh ne prođe nekažnjeno. (15) Ako sam grešan, onda teško meni, ako li sam prav, glavu ne smijem dići - shrvan sramotom, nesrećom napojen! (16) Ispravim li se, k'o lav me nagoniš, snagu svoju okušavaš na meni, (17) optužbe nove na mene podižeš, jarošću većom na mene usplamtiš i sa svježim se četama obaraš. (18) Iz utrobe što si me izvukao? O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi, (19) bio bih k'o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili. (20) Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim (21) prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne, (22) u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj."
Job treba da prizna mudrost Božju
#11Sofar iz Naama progovori tad i reče: (2) "Zar na riječi mnoge da se ne odvrati? Zar će se brbljavac još i opravdati? (3) Zar će tvoje trice ušutkati ljude, zar će ruganje ostat' neizrugano? (4) Rekao si: 'Nauk moj je neporočan, u očima tvojim čist sam i bez ljage.' (5) Ali kada bi Bog htio progovorit' i otvorit usta da ti odgovori (6) kada bi ti tajne mudrosti otkrio koje um nijedan ne može doumit', znao bi da ti za grijehe račun ište. (7) Možeš li dubine Božje proniknuti, dokučiti savršenstvo Svesilnoga? (8) Od neba je više: što još da učiniš? Od Šeola dublje: što još da mudruješ? (9) Duže je od zemlje - šire je od mora! (10) Ako se povuče, ako te pograbi, ako na sud preda, tko će mu braniti? (11) Jer on u čovjeku prozire prijevaru, vidi opačinu ako i ne gleda. (12) Čovjek se bezuman obraća k pameti i divlji magarac uzdi se pokori. (13) Ako li srce svoje ti uspraviš i ruke svoje pružiš prema njemu, (14) ako li zloću iz ruku odbaciš i u šatoru svom ne daš zlu stana, (15) čisto ćeš čelo moći tad podići, čvrst ćeš biti i bojati se nećeš. (16) Svojih se kušnja nećeš sjećat' više kao ni vode koja je protekla. (17) Jasnije će tvoj život sjat' no podne, tmina će se obratit' u svanuće. (18) U uzdanju svom živjet ćeš sigurno i zaštićen počivat ćeš u miru. (19) Kad legneš, nitko te buniti neće; mnogi će tvoju tražiti naklonost. (20) A zlikovcima ugasnut će oči, neće im više biti utočišta: izdahnut', bit će jedina im nada."
#12Job progovori i reče: (2) "Uistinu, vi ste cvijet naroda, sa vama će izumrijeti mudrost. (3) Al' i ja znam k'o i vi misliti, ni u čemu od vas gori nisam: tko za stvari takve ne bi znao? (4) Prijateljima sam svojim ja na podsmijeh što zazivam Boga da mi odgovori! Na podsmijeh ja sam - pravednik neporočan! (5) Prezirat' je nesretnika - sretni misle, udariti treba onog što posrće! (6) Dotle su na miru šatori pljačkaša, izazivači Boga žive bezbrižno kao da Boga u šaci svojoj drže! (7) Ali pitaj zvijeri, i poučit će te; ptice nebeske pitaj, i razjasnit će ti. (8) Gušteri zemlje to će ti protumačit', ribe u moru ispripovjedit će ti. (9) Od stvorenja sviju, koje ne bi znalo da je sve to Božja ruka učinila?! (10) U ruci mu leži život svakog bića i dah životvorni svakog ljudskog tijela. (11) Zar uhom mi ne sudimo besjedu k'o što kušamo nepcem okus jela? (12) Sjedine mudrost donose čovjeku, a s vijekom dugim umnost mu dolazi. (13) Ali u Njemu mudrost je i snaga, u Njemu savjet je i sva razumnost. (14) Što razgradi, sagradit neće nitko, kog zatvori, nitko ne oslobađa. (15) Ustavi li vodu, suša nastaje; pusti li je, svu zemlju ispremetne. (16) Jer u njemu je snaga i sva mudrost, njegov je prevareni i varalica. (17) On savjetnike lišava razbora, suce pametne udara bezumljem. (18) On otpasuje pojas kraljevima i užetom im vezuje bokove. (19) On bosonoge tjera svećenike i mogućnike sa vlasti obara. (20) On diže riječ iz usta rječitima i starcima pravo rasuđivanje. (21) On sasiplje prezir po plemićima i junacima bedra raspasuje. (22) On dubinama razotkriva tmine i sjenu smrtnu na svjetlo izvodi. (23) On diže narod pa ga uništava, umnoži ga a potom iskorijeni. (24) On zaluđuje vladare naroda te po bespuću lutaju pustinjskom (25) i pipaju u tmini bez svjetlosti glavinjajući poput pijanaca. #13Očima svojim sve to ja vidjeh, ušima svojim čuh i razumjeh. (2) Sve što vi znate znadem to i ja, ni u čemu od vas gori nisam. (3) Zato, zborit' moram sa Svesilnim, pred Bogom svoj razlog izložiti. (4) Jer, kovači laži vi ste pravi, i svi ste vi zaludni liječnici! (5) Kada biste bar znali šutjeti, mudrost biste svoju pokazali! (6) Dokaze mi ipak poslušajte, razlog mojih usana počujte. (7) Zar zbog Boga govorite laži, zar zbog njega riječi te prijevarne? (8) Zar biste pristrano branit' htjeli Boga, zar biste mu htjeli biti odvjetnici? (9) Zar bi dobro bilo da vas on ispita? Zar biste ga obmanuli k'o čovjeka? (10) Kaznom preteškom on bi vas pokarao poradi potajne vaše pristranosti. (11) Zar vas veličanstvo njegovo ne plaši i zar vas od njega užas ne spopada? (12) Razlozi su vam od pepela izreke, obrana je vaša obrana od blata. (13) Umuknite sada! Dajte da govorim, pa neka me poslije snađe što mu drago. (14) Zar da meso svoje sam kidam zubima? Da svojom rukom život upropašćujem? (15) On me ubit' može: nade druge nemam već da pred njim svoje držanje opravdam. (16) I to je već zalog mojega spasenja, jer bezbožnik preda nj ne može stupiti. (17) Pažljivo mi riječi poslušajte, nek' vam prodre u uši besjeda. (18) Gle: ja sam pripremio parnicu, jer u svoje sam pravo uvjeren. (19) Tko se sa mnom hoće parničiti? - Umuknut ću potom te izdahnut'. (20) Dvije mi molbe samo ne uskrati da se od tvog lica ne sakrivam: (21) digni s mene tešku svoju ruku i užasom svojim ne straši me. (22) Tada me pitaj, a ja ću odgovarat'; ili ja da pitam, ti da odgovaraš. (23) Koliko počinih prijestupa i grijeha? Prekršaj mi moj pokaži i krivicu. (24) Zašto lice svoje kriješ sad od mene, zašto u meni vidiš neprijatelja? (25) Zašto strahom mučiš list vjetrom progonjen, zašto se na suhu obaraš slamčicu? (26) O ti, koji mi gorke pišeš presude i teretiš mene grijesima mladosti, (27) koji si mi noge u klade sapeo i koji bdiš nad svakim mojim korakom i tragove stopa mojih ispituješ! (28) Život mi se k'o trulo drvo raspada, k'o haljina što je moljci izjedaju! #14Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja. (2) K'o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć'. (3) Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš? (4) Tko će čisto izvuć' iz nečista? Nitko! (5) Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu, (6) skini s njega pogled da počinut' može, poput najamnika da svoj dan uživa. (7) TÓa ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju. (8) Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu, (9) oćutjevši vodu, ono će propupat' i pustiti grane kao stablo novo. (10) Al' kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada? (11) Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema', (12) al' čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće. (13) O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad ćeš me se spomenuti, (14) - jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut' može? - čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš. (15) Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku. (16) A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti, (17) u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao. (18) Vaj! K'o što se jednom uruši planina, k'o što se hridina s mjesta svog odvali, (19) k'o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku. (20) Oborio si ga - on ode za svagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen. (21) Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja. (22) On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života."