5. ZAVRŠETAK DIJALOGA

Jobova jadikovka i obrana

Minuli dani

#29Job nastavi svoju besjedu i reče: (2) "O, da mi je prošle proživjet' mjesece, dane one kad je Bog nada mnom bdio, (3) kad mi je nad glavom njegov sjao žižak a kroz mrak me svjetlo njegovo vodilo, (4) kao u dane mojih zrelih jeseni kad s mojim stanom Bog prijateljevaše, (5) kada uz mene još bijaše Svesilni i moji me okruživahu dječaci, (6) kada mi se noge u mlijeku kupahu, a potokom ulja ključaše mi kamen! (7) Kada sam na vrata gradska izlazio i svoju stolicu postavljao na trg, (8) vidjevši me, sklanjali bi se mladići, starci bi ustavši stojeći ostali. (9) Razgovor bi prekidali uglednici i usta bi svoja rukom zatvarali. (10) Glavarima glas bi sasvim utihnuo, za nepce bi im se zalijepio jezik. (11) Tko god me slušao, blaženim me zvao, hvalilo me oko kad bi me vidjelo. (12) Jer, izbavljah bijednog kada je kukao i sirotu ostavljenu bez pomoći. (13) Na meni bješe blagoslov izgubljenih, srcu udovice ja veselje vraćah. (14) Pravdom se ja kao haljinom odjenuh, nepristranost bje mi plaštem i povezom. (15) Bjeh oči slijepcu i bjeh noge bogalju, (16) otac ubogima, zastupnik strancima. (17) Kršio sam zube čovjeku opaku, plijen sam čupao iz njegovih čeljusti. (18) Govorah: 'U svom ću izdahnuti gnijezdu, k'o palma, bezbrojne proživjevši dane.' (19) Korijenje se moje sve do vode pruža, na granama mojim odmara se rosa. (20) Pomlađivat će se svagda slava moja i luk će mi se obnavljati u ruci.' (21) Slušali su željno što ću im kazati i šutjeli da od mene savjet čuju. (22) Na riječi mi ne bi ništa dometali i besjede su mi daždile po njima. (23) Za mnom žudjeli su oni k'o za kišom, otvarali usta k'o za pljuskom ljetnim. (24) Osmijeh moj bijaše njima ohrabrenje; pazili su na vedrinu moga lica. (25) Njima ja sam izabirao putove, kao poglavar ja sam ih predvodio, kao kralj među svojim kad je četama kao onaj koji tješi ojađene.

Sadašnja nevolja

#30"A sada, gle, podruguju se mnome ljudi po ljetima mlađi od mene kojih oce ne bih bio metnuo ni s ovčarskim psima stada svojega. (2) Ta što će mi jakost ruku njihovih kad im muževna ponestane snaga ispijena glađu i oskudicom. (3) Glodali su u pustinji korijenje i čestar opustjelih ruševina. (4) Lobodu su i s grmlja lišće brali, kao kruh jeli korijenje žukino. (5) Od društva ljudskog oni su prognani, za njima viču k'o za lopovima. (6) Živjeli su po strašnim jarugama, po spiljama i u raspuklinama. (7) Urlik im se iz šikarja dizao; po trnjacima ležahu stisnuti. (8) Sinovi bezvrijednih, soj bezimenih, bičevima su iz zemlje prognani. (9) Rugalicom sam postao takvima i njima sada služim kao priča! (10) Gnušaju me se i bježe od mene, ne ustežu se pljunut' mi u lice. (11) I jer On luk mi slomi i satrije me, iz usta svojih izbaciše uzdu. (12) S desne moje strane rulja ustaje, noge moje u bijeg oni tjeraju, put propasti prema meni nasiplju. (13) Stazu mi ruše da bi me satrli, napadaju i ne brani im nitko, (14) prolomom oni širokim naviru i kotrljaju se poput oluje. (15) Strahote sve se okreću na mene, mojeg ugleda kao vjetra nesta, poput oblaka iščeznu spasenje. (16) Duša se moja rasipa u meni, dani nevolje na me se srušili. (17) Noću probada bolest kosti moje, ne počivaju boli što me glođu. (18) Muka mi je i halju nagrdila i stegla me k'o ovratnik odjeće. (19) U blato me je oborila dolje, gle, postao sam k'o prah i pepeo. (20) K Tebi vičem, al' Ti ne odgovaraš; pred Tobom stojim, al' Ti i ne mariš. (21) Prema meni postao si okrutan; rukom preteškom na me se obaraš. (22) U vihor me dižeš, nosiš me njime, u vrtlogu me olujnom kovitlaš. (23) Da, znadem da si me smrti predao, saborištu zajedničkom svih živih. (24) Al' ne pruža li ruku utopljenik, ne viče li kad padne u nevolju? (25) Ne zaplakah li nad nevoljnicima, ne sažalje mi duša siromaha? (26) Sreći se nadah, a dođe nesreća; svjetlost čekah, a gle, zavi me tama. (27) Utroba vri u meni bez prestanka, svaki dan nove patnje mi donosi. (28) Smrknut idem, al' nitko me ne tješi; ustajem u zboru - da bih kriknuo. (29) Sa šakalima sam se zbratimio i nojevima postao sam drugom. (30) Na meni sva je koža pocrnjela, i kosti mi je sažgala ognjica. (31) Tužaljka mi je ugodila harfu, svirala mi glas narikača ima.

Jobova obrana

#31Sa svojim očima savez sam sklopio da pogledat neću nijednu djevicu. (2) A što mi je Bog odozgo dosudio, kakva mi je baština od Svesilnoga? (3) TÓa nije li nesreća za opakoga, a nevolja za one koji zlo čine? (4) Ne proniče li on sve moje putove, ne prebraja li on sve moje korake? (5) Zar sam ikad u društvu laži hodio, zar mi je noga k prijevari hitjela? (6) Nek' me na ispravnoj mjeri Bog izmjeri pa će uvidjeti neporočnost moju! (7) Ako mi je korak s puta kad zašao, ako mi se srce za okom povelo, ako mi je ljaga ruke okaljala, (8) neka drugi jede što sam posijao, neka sve moje iskorijene izdanke! (9) Ako mi zavede srce žena neka, ako za vratima svog bližnjeg kad vrebah, (10) neka moja žena drugom mlin okreće, neka s drugim svoju podijeli postelju! (11) Djelo bestidno time bih počinio, zločin kojem pravda treba da presudi, (12) užego vatru što žeže do Propasti i što bi svu moju sažgala ljetinu. (13) Ako kada prezreh pravo sluge svoga il' služavke, sa mnom kad su se parbili, (14) što ću učiniti kada Bog ustane? Što ću odvratit' kad račun zatraži? (15) Zar nas oba on ne stvori u utrobi i jednako sazda u krilu majčinu? (16) Ogluših li se na molbe siromaha ili rasplakah oči udovičine? (17) Jesam li kada sam svoj jeo zalogaj a da ga nisam sa sirotom dijelio? (18) TÓa od mladosti k'o otac sam mu bio, vodio sam ga od krila materina! (19) Zar sam beskućnika vidio bez odjeće ili siromaha kog bez pokrivača (20) a da mu bedra ne blagosloviše mene kad se runom mojih ovaca ogrija? (21) Ako sam ruku na nevina podigao znajuć' da mi je na vratima branitelj, (22) nek' se rame moje od pleća odvali i neka mi ruka od lakta otpadne! (23) Jer strahote Božje na mene bi pale, njegovu ne bih odolio veličanstvu. (24) Zar sam u zlato pouzdanje stavio i rekao zlatu: 'Sigurnosti moja!' (25) Zar sam se veliku blagu radovao, bogatstvima koja su mi stekle ruke? (26) Zar se, gledajući sunce kako blista i kako mjesec sjajni nebom putuje, (27) moje srce dalo potajno zavesti da bih rukom njima poljubac poslao? (28) Grijeh bi to bio što za sudom vapije, jer Boga višnjega bih se odrekao. (29) Zar se obradovah nevolji dušmana i likovah kad ga je zlo zadesilo, (30) ja koji ne dadoh griješiti jeziku, proklinjući ga i želeći da umre? (31) Ne govorahu li ljudi mog šatora: 'TÓa koga nije on mesom nasitio'? (32) Nikad nije stranac vani noćivao, putniku sam svoja otvarao vrata. (33) Zar sam grijehe svoje ljudima tajio, zar sam u grudima skrivao krivicu (34) jer sam se plašio govorkanja mnoštva i strahovao od prezira plemenskog te sam mučao ne prelazeć' svoga praga? (35) O, kad bi koga bilo da mene sasluša! Posljednju sam svoju riječ ja izrekao: na Svesilnom je sad da mi odgovori! Nek' mi optužnicu napiše protivnik, (36) i ja ću je nosit' na svome ramenu, čelo ću njome k'o krunom uresit'. (37) Dat ću mu račun o svojim koracima i poput kneza pred njega ću stupiti." (38) Ako je na me zemlja moja vikala, ako su s njom brazde njezine plakale; (39) ako sam plodove jeo ne plativši i ako sam joj ojadio ratare, (40a) neka mjesto žita po njoj niče korov, a mjesto ječma nek' posvud kukolj raste! <40b>Konac riječi Jobovih.