| Table of Contents | Words: Alphabetical - Frequency - Inverse - Length - Statistics | Help | IntraText Library |
Biblija IntraText CT - Text |
#10Ona je štitila prvooblikovanog oca svijeta, koji je stvoren sam, istrgla ga iz grijeha njegova (2) i dala mu jakost da vlada svemirom. (3) A kad se u jarosti svojoj grešnik odmetnu od nje, poginu u mržnji svojoj bratoubilačkoj. (4) I kad je zemlju zbog njega potop stigao, opet ju je mudrost spasila brodeći s pravednikom na krhkom drvetu. (5) I kada se, složni u opačini svojoj, narodi bijahu pomutili, ona je našla pravednika i sačuvala ga Bogu nezazorna i uzdržala jačim od ljubavi prema djetetu. (6) Kad su bezbožnici izgibali, ona je izbavila pravednika koji je bježao od ognja što je s neba pao na pet gradova. (7) O opačini njihovoj još svjedoči pustoš puna dima i bilje kojemu plod nikad ne sazrijeva i stup od soli što stoji kao spomenik duši nevjernoj. (8) I jer nisu slijedili puta mudrosti, izgubili su spoznaju o dobru i još ostavili svijetu spomenik svoje ludosti da se ne mogahu sakriti zlodjela njihova. (9) A mudrost je vjernike svoje spasila od nevolje. (10) Kad je pravednik bježao ispred jarosti bratove, ona ga je vodila pravim stazama; pokazala mu Božje kraljevstvo i podarila mu znanje o svetinjama; uspjehom okrunila napore njegove i umnožila plodove truda njegova. (11) Kad su ga pritijesnili lakomci, pomogla ga je i obdarila bogatstvom, (12) sačuvala ga od neprijatelja i zaštitila ga od zasjeda, darovala mu pobjedu u žestokom boju da spozna kako je bogobojaznost od svega jača. (13) Ona nije ostavila prodanog pravednika, nego ga je čuvala od grijeha. (14) S njime je u tamnicu sišla te ga ni u okovima nije zapustila dok mu nije donijela žezlo kraljevsko i vlast nad onima koji ga tlačiše i nagnala u laž one koji ga kaljahu, a njemu dala slavu vječnu.
(15) Ona je spasila sveti puk i rod besprijekorni od vlasti naroda mučiteljskog. (16) Ušla je u dušu sluge Gospodnjeg, i on se strašnim kraljevima opro čudesima i znacima. (17) Ona je dala plaću svetima za njihove trude i vodila ih putem čudesnim, danju im bila zaklon od žege i noću zvjezdani sjaj. (18) Provela ih preko Mora crvenog, provela ih je preko vode velike, (19) a neprijatelje njihove valovima potopila i onda ih izbacila iz dubina bezdana. (20) Zato su pravednici oplijenili bezbožnike i pjesmom proslavili tvoje sveto ime, Gospode, jednodušno opjevali tvoju ruku zaštitnicu. (21) Jer je mudrost otvorila usta nijemima i obdarila djecu nejaku jezikom rječitim. #11Ona im je pothvate k uspjehu vodila po ruci proroka svetog (2) kad su prohodili pustoš nenastanjenu i dizali šatore po bespućima. (3) Opirahu se dušmanima i branjahu se od neprijatelja; (4) a kad su ožednjeli i tebe prizvali, napojiše se vode iz strme pećine i zagasiše žeđ iz tvrda kamena.
(5) I tako je ono čime su bili kažnjeni neprijatelji njihovi postalo njima dobročinstvo kada bijahu u nevolji. <7a>Njima si, zbog njihove zapovijedi o čedomorstvu, (6) umjesto vječnog izvora vode tekućice, dao rijeku zamućenu krvlju i blatom, (7b) a svojima si, unatoč svakoj nadi, dao izobilje vode, (8) pokazavši im u žeđi koja tada vladaše kakvom si kaznom kaznio neprijatelje njihove. (9) Jer su iz kušnje kojom si ih milostivo ukorio lako razabrali kakvim se mukama namučiše bezbožnici kojima si u jarosti sudio. (10) Jer si njih iskušao, opominjući blago kao otac, dok si one kao strahoviti kralj ispitao i osudio. (11) Jednako su se mučili nazočni i nenazočni, (12) i dvostruka ih žalost obuzimaše i uzdisahu u sjećanju na prošlost. (13) Kad čuše kako se ono što njima bijaše kazna obratilo Izraelcima u dobročinstvo, osjetiše ruku Gospodnju; (14) i kad sve bi gotovo, divljahu se onomu koga su nekoć izložili i s porugom ga odbili, jer njihova žeđ bijaše sasvim različita od žeđi pravednika.
Božja popustljivost prema Egiptu
(15) Da ih kazniš za njihove nepravedne i bezumne misli, što ih zavedoše da štuju nerazumne gmazove i bijedne životinje, poslao si na njih, za kaznu, mnoštvo životinja nerazumnih (16) da bi spoznali kako se svatko kažnjava onim čime i sagriješi. (17) Tvoja svemoguća ruka - koja je sazdala svijet od tvari bezoblične - mogla je poslati na njih mnoštvo medvjeda ili ljutih lavova, (18) ili novostvorene, još nepoznate, divlje zvijeri pune gnjeva kojima iz nozdrva plamen liže, ili rigaju pare smrdljive, ili siplju strašne iskre iz očiju - (19) zvijeri kadre smožditi ih ne samo strašnim ujedom nego ih uništiti samom strahovitom pojavom. (20) Ali i bez svega toga mogli su pasti od jednog jedinog daha, gonjeni tvojom pravdom, otpuhani tvojom silinom. Ali ti si sve uredio po broju, utegu i mjeri.
(21) I jer ti je uvijek u vlasti tvoja silna snaga, tko se može oprijeti tvojoj jakoj mišici? (22) Sav je svijet pred tobom kao zrnce praha na tezulji i kao kaplja jutarnje rose što se spušta na zemlju. (23) A ti si milostiv svemu jer možeš sve i kroz prste gledaš na grijehe ljudima da bi se pokajali. (24) Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio. (25) A kako bi išta moglo opstojati ako ti ne bi htio? Ili se održati ako ga ti nisi u život dozvao? (26) Ali ti štediš, jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju života, #12i tvoj je besmrtni duh u svemu. (2) Blago kažnjavaš prestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove da se ostave zloće i da se ufaju u tebe, Gospode!
Božja popustljivost prema Kanaanu
(3) Zamrzio si drevne stanovnike svoje Svete zemlje (4) jer su činili zlodjela grozna u vradžbinama i obredima bezbožnim; (5) okrutne ubojice djece, žderače utrobe na gozbama mesa ljudskog, posvećenike s krvava pira, (6) roditelje ubojice bića bespomoćnih, odlučio si uništiti rukama otaca naših, (7) da najdraža ti od sviju zemalja primi dostojno naselje djece Božje. (8) Ipak si i njih poštedio kao ljude, jer si im pred vojskom svojom poslao ose kao preteče da ih malo-pomalo istrijebe. (9) Premda si ih mogao, kao bezbožnike, predati u boju rukama pravednika ili strašnim zvijerima ili ih strogom riječju najedanput zatrti, (10) sudeći im malo-pomalo, davao si mjesta pokajanju, premda si dobro znao da je to opak rod kojem je zloća prirođena i da im se ćud nikad neće izmijeniti, (11) jer je to pleme odiskona bilo prokleto.
A što si ostavio nekažnjene njihove grijehe, nije bilo od straha ni pred kim. (12) Jer tko bi tebi smio kazati: "Što si učinio?" I tko se smije oprijeti sudu tvojemu? Ili te optužiti što si uništio narode koje si stvorio? Ili tko će ustati protiv tebe kao branitelj nepravednih ljudi? (13) Jer, osim tebe, nema Boga koji se brine za sve da bi mu morao dokazati kako ne sudiš krivo. (14) A nijedan kralj ni vladar ne smije ustati protiv tebe u korist onih koje si kaznio. (15) I jer si pravedan, upravljaš svime pravedno, i nedostojno je moći tvoje kazniti onoga koji kazne ne zaslužuje. (16) Jer moć je tvoja načelo pravice tvoje i jer svime vladaš, možeš i sve poštedjeti. (17) Jakost svoju pokazuješ samo onda kad ljudi ne vjeruju u puninu tvoje moći i kažnjavaš drskost onih koji je spoznaše. (18) Ti, silni gospodaru, sudiš blago i upravljaš nama s velikom pažnjom, jer kad god hoćeš, moć ti je pri ruci.
(19) A takvim si djelima narod svoj poučio da pravednik ima biti čovječan; podario si sinovima svojim dobru nadu, jer daješ pokajanje za grijehe. (20) Jer kad si s tolikim obzirom i blagošću kaznio neprijatelje djece svoje i smrtne krivce - dajući im vremena i prigode da se zloće svoje okane - (21) kako li si brižno sudio sinove svoje, čijim si ocima dao divna obećanja i prisegama i savezima! (22) Dok nas, dakle, koriš, dotle šibaš naše neprijatelje deset tisuća puta strože, da bismo se sjetili dobrote tvoje kada sami sudimo i da očekujemo milosrđe tvoje kada nam bude suđeno.
Poslije Božje blagosti dolazi strogost
(23) Zato si one koji su živjeli bezbrižnim i bezumnim životom namučio njihovim vlastitim gnusobama. (24) Jer su odviše zabasali na krivim putovima i stali kao bogove štovati najgore i najprezrenije od životinja, zabludjeli kao djeca bez razbora. (25) Zato si im kao djeci bez razbora poslao kaznu rugla. (26) A jer ih nije poučila kazna porugljiva, ubrzo iskusiše kaznu dostojnu Boga. (27) Jer kad vidješe da su im za kaznu te životinje koje štovahu kao bogove, rasrdiše se na njih zbog patnja koje im prouzrokovaše i spoznaše pravoga Boga, o kom prije nisu htjeli ništa čuti. Zato ih je i stigla najviša osuda.
Štovanje zvijezda i prirodnih sila
#13Po naravi su glupi svi ljudi koji ne upoznaše Boga, oni koji iz vidljivih ljepota ne mogu spoznati onoga koji jest - nisu kadri prepoznati umjetnika po djelima njegovim; (2) nego smatraju bogovima koji svijetom vladaju oganj ili vjetar ili hitri zrak, zvjezdan krug ili silnu vodu ili svjetlila nebeska. (3) Jer ako su ih, opčinjeni njihovom ljepotom, uzeli smatrati bogovima, morali su spoznati koliko ih tek nadmašuje njihov gospodar jer ih je stvorio sam Tvorac ljepote. (4) Ako ih je i zadivila njihova sila i snaga, morali su iz toga zaključiti koliko je tek silniji njihov stvoritelj. (5) Jer prema veličini i ljepoti stvorova možemo, po sličnosti, razmišljati o njihovu Tvorcu. (6) Ali ovi ipak zaslužuju malen prijekor, jer možda samo lutaju tražeći Boga i želeći ga naći; (7) živeći među djelima njegovim, nastoje ih shvatiti, a zavodi ih samo naličje stvari jer vide toliko ljepote. (8) Pa ipak, oprostiti im ne treba: (9) jer ako su bili kadri steći toliko spoznaje da mogu svemir istraživati, koliko su lakše mogli otkriti Gospodara svega toga!
(10) Ali nesretnici su oni - i u mrtve se predmete ufaju - koji bogovima nazivaju djela ruku čovječjih: zlato i srebro, umjetno obrađeno, životinjske likove, bezvrijedni kamen isklesan drevnom rukom. (11) Posiječe drvodjelja prikladno drvo, brižljivo mu oguli koru i s divnim umijećem načini predmet koristan za svagdašnju upotrebu. (12) A triješće što preostane upotrijebi da spremi jelo kojim se siti. (13) Ostane mu komad koji nije ni za što, drvo krivo i kvrgavo: uzme ga i u dokolici marljivo izrezuje, oblikuje ga umijećem nehotičnim, dade mu lik čovječji; (14) ili izdjelja od njega kakvu bezvrijednu životinju, crljenkom je oboji, crvenilom naliči, premaže joj svaku pjegu. (15) Konačno joj načini prikladnu kućicu, metne na zid i prikuje željeznim čavlom. (16) Pobrine se tako za nju da ne padne, dobro znajući kako sebi sama pomoći ne može: jer je lik kojem treba tuđe pomoći. (17) I poslije svega toga on se ne stidi tu neživu stvar nagovarati i njoj se moliti za imetak, za ženidbu i djecu, i za zdravlje svoje zaziva nemoć, (18) za život preklinje smrt, i utječe se za pomoć samoj nemoći, za putovanje onomu koji ne može ni nogom maknuti; (19) i za svoje dobitke i pothvate, za uspjeh u svojem poslu, on traži snage u onoga komu su ruke najnemoćnije. #14Drugi se opet spremi da zaplovi, nakan da prebrodi bijesne valove, i prizivlje u pomoć drvo koje je slabije od drvene lađe što ga nosi. (2) Jer je nju izmislila težnja za dobitkom i sagradila je mudrost graditeljska. (3) Ali njome upravlja tvoja providnost, Oče, koji si dao i na moru put i u valovima stazu pouzdanu: (4) pokazuješ tako da možeš iz svake pogibelji izbaviti, da bi se nevješt smio ukrcati. (5) Jer ti nećeš da neplodna budu djela tvoje mudrosti, zato ljudi povjeravaju svoj život i drvlju najneznatnijem te prelaze splavom burne valove i dolaze u luku spasa. (6) Pa i nekoć, kad su izgibali oholi divovi, sklonila se nada ovog svijeta u splav kojom je upravljala ruka tvoja i svijetu ostavila sjeme za nova pokoljenja. (7) Blagoslovljeno je drvo po kojem pravda dolazi, (8) a prokleta krivobožačka rukotvorina i onaj koji je načini; on jer je napravi, a ona jer se, iako prolazna, bogom nazva. (9) Tako Bogu su mrski i bezbožnik i bezbožnost njegova, (10) izrađevina i izrađivač bit će jednako kažnjeni. (11) Zato će osuda pasti na kumire neznabožačke, jer su postali gnusoba među stvorenjima Božjim i sablazan ljudskim dušama i zamka bezumničkim nogama.
(12) Pronalazak kumira bio je početak bluda i njihovo je otkriće izopačilo život. (13) Nije ih bilo u početku niti će ih biti dovijeka. (14) Jer su došli na svijet po ispraznosti čovječjoj i zato im je određen konac brz. (15) Neki otac, satrt prijevremenom žalošću, načini lik svojeg djeteta koje je tako brzo ugrabljeno: i dojučerašnjeg mrtvaca sad već kao boga štuje i odredi svojim podanicima tajne obrede i žrtve. (16) U tijeku vremena ukorijeni se taj bezbožni običaj i počeše ga kao zakon čuvati, (17) i po zapovijedi vladara uvelo se štovanje likova. A onih koje ljudi nisu mogli u osobi njihovoj štovati, jer su predaleko od njih prebivali, približavahu sebi njihovo daleko obličje, načinivši od čašćenog kralja vidljiv lik da mu nenazočnu revno laskaju kao da je nazočan. (18) A i častoljublje umjetnika navodilo je na sve jače štovanje i one koji kralja nisu poznali. (19) Jer umjetnik, koji se možda htio dodvoriti vladaru, trudio se svim svojim umijećem da obličje bude što ljepše, (20) te je svjetina, ponesena ljepotom djela, počela pridavati božanske počasti onomu koga je nedavno slavila kao čovjeka. (21) I to postade zamka životu: robujući nesreći ili nasilju vladarskom, ljudi su neizrecivo ime Božje prenijeli na kamenje i na drvlje.
(22) I ne bijaše im dosta što su zastranili u spoznaji Boga, nego su, živeći u velikoj borbi zbog neznanja, tako veliko zlo još mirom nazivali. (23) Jer, ili djecu žrtvuju ili vrše tajne obrede ili priređuju bijesne gozbe s čudnim običajima. (24) Ne čuvaju više čistoće ni tijela ni ženidbe, jedan drugoga ili iz zasjede ubijaju ili jedan drugomu preljubom jade zadaju. (25) Svuda zbrka: krv, ubojstvo, krađa, prijevara, pokvarenost, nevjernost, buna, kriva prisega, (26) uznemirivanje čestitih, zaboravljanje dobročinstva, oskrvnjenje duša, zločini protiv naravi, nered u braku, preljub, nećudorednost. (27) Jer je krivoboštvo početak, uzrok i kraj svakog zla. (28) Ili bjesne na svojim zabavama, ili izriču lažna proroštva, ili žive nepravedno, ili bez oklijevanja krivo prisežu. (29) Jer se uzdaju u mrtve idole, ne boje se da će okajavati lažne prisege. (30) Ali će ih za oboje stići kazna: što su služeći idolima iskrivili pojam o Bogu i što se krivo i podlo zaklinjahu prezirući sve što je sveto. (31) Jer se prijestupima bezbožničkim uvijek osvećuje - ne moć prizivanih idola, nego pravda koja stiže grešnike.
#15A ti si, Bože naš, blag i istinit, spor na gnjev i svime milostivo upravljaš. (2) Ako i sagriješismo, tvoji smo! Priznajemo tvoju vlast i nećemo griješiti kad znamo da smo tvoji. (3) Jer tebe znati - savršena je pravednost, i poznavati snagu tvoju korijen je besmrtnosti. (4) Nas nije zaveo nikakav izum opaka ljudskog umijeća ni jalovo djelo slikarsko, likovi našarani ličilima (5) koji u budalama potiču žudnju te žude za neživim obličjem mrtva lika. (6) Ljubitelji su zla i dostojni takvih nada oni koji ih čine ili žele ili štuju.
(7) Muči se lončar i gnječi zemlju mekanu: pravi posuđe kojim se služimo. Od istoga blata pravi posude koje služe u plemenite svrhe i one koje služe suprotnom: kakva će kojoj namjena biti - određuje lončar. (8) I možda - o napora na zlo data! - od iste gline pravi ništavnog boga, on koji je nedavno od zemlje sazdan i koji će se ubrzo zemlji vratit' od koje je uzet, kad se od njega duša zatraži. (9) Ne mari on što će brzo umrijeti ni što mu je život kratkovjek, nego se natječe sa zlatarima i srebrnarima i nasljeduje mjedare, ponosan što pravi krivotvorine. (10) Srce mu je kao pepeo, i nada mu od zemlje bjednija, i život od gline nevredniji, (11) jer nije poznao Stvoritelja svoga koji mu je udahnuo dušu djelatnu i nadahnuo ga dahom životnim. (12) Nego misli da je žiće naše igra i život naš sajam pun probitka. "Treba, veli, izbijati korist iz svega, čak iz zla." (13) Jer bolje no itko drugi zna takav da griješi kad od iste tvari zemljane pravi lomne posude i kumire.
(14) Ali su od svih najluđi i jadniji od duše čeda nejakog, oni neprijatelji tvog naroda koji ga nekoć tlačiše. (15) Jer oni obožavahu sve poganske kumire koji ne mogu ni očima gledati, ni nosom disati, ni ušima slušati, ni prstima pipati, ni nogama hoditi. (16) Jer ih čovjek načini, sazda ih onaj komu je dah u zajam dan. Nijedan čovjek ne može načiniti boga sebi slična; (17) i jer je smrtan, mrtvo djelo gradi bezbožničkim rukama. On je dragocjeniji od svojih svetinja, jer je živ, a one nisu. (18) A čak štuju i najgadnije životinje, što su, po gluposti svojoj, gore od ostalih. (19) Na njima nikakve ljepote da bi privlačile kao druge životinje: umakle su i Božjoj hvali i njegovu blagoslovu.
#16Zato bijahu primjereno kažnjeni sličnim životinjama i mučeni mnoštvom kukaca. (2) A narod si svoj, mjesto takvom kaznom, obasuo dobročinstvom; i da zadovoljiš njegovu žudnju žarku, pripravio si jelo izvanredno: slasne prepelice. (3) I tako Egipćanima, premda željnima hrane, kad vidješe odvratne stvorove poslane protiv njih, zataji i naravna želja za jelom; a narodu si svojem poslije kratke oskudice poklonio jelo čudesno. (4) Na tlačitelje morade doći neuklonjiva oskudica, dok je tvojima trebalo samo pokazati kako su teško mučeni neprijatelji njihovi.
pošast skakavaca, mjedena zmija
(5) I kad je na njih navalio životinjski bijes te pogibahu od ujeda zmija vijugavih, srdžba tvoja još ne bješe došla do kraja. (6) Da se opamete, bijahu samo uplašeni na kratak čas, jer su dobili spasonosni znak da se sjete zapovijedi tvoga Zakona. (7) Jer tko god je u nj pogledao, ozdravio je, ali ne po onom u što je pogledao, već zbog tebe, Spasitelju sviju! (8) Ujedno si time dokazao našim dušmanima da si ti izbavitelj od zla svakoga. (9) Umirahu od ujeda skakavaca i muha i ne bijaše lijeka životu njihovu, jer su zaslužili da budu tako kažnjeni. (10) A sinovima tvojim nisu naudili ni zubi zmija otrovnica, jer im je milost tvoja u pomoć pritekla te ih iscijelila. (11) Podbadao si ih samo i odmah ozdravljao da se sjete proroštava tvojih, da ne zapadnu u zaboravnost duboku i ostanu bez tvojeg dobročinstva. (12) Jer njih nije liječila ni trava ni melem nego tvoja riječ, o Gospode, koja liječi sve. (13) Ti imaš vlast nad životom i smrću, ti dovodiš do vrata Podzemlja i opet izvodiš. (14) Čovjek može svojom zloćom ubiti, ali kad duh izađe, ne može ga vratiti niti izbaviti dušu oduzetu.
Egipat i Izrael: čudesa u prirodi
(15) Ruci se tvojoj ne može uteći. (16) Mišica je tvoja silna kaznila bezbožnike koji te ne htjedoše priznati; gonio ih nečuven dažd i tuča, i pljusak neumoljiv, i oganj ih proždirao. (17) A najčudnije: u vodi koja gasi sve rasla je ognju sve žešća moć, jer se svemir borio za pravednike. (18) Čas bi se plamen ublažio da ne spali životinje poslane na bezbožnike, nego da ovi vide i spoznaju kako ih goni sud Božji; (19) čas bi opet buknuo u samoj vodi od ognja snažnije da uništi plodove zemlje opake. (20) A narod si svoj hranio hranom anđeoskom, slao mu s neba gotov kruh koji je imao u sebi svaku slast i ugađao svakom ukusu. (21) Pokazao si svojim darom slatku nježnost prema djeci, jer je dar ugađao svakom teku i mijenjao se u što je tko htio. (22) Snijeg i led odolijevahu ognju ne topeći se, da bi se znalo kako je neprijateljske plodove uništio oganj koji je plamtio u tuči i bljeskao u daždu, (23) dok je opet oganj zaboravio snagu svoju da bi se nahranili pravednici. (24) Jer sve stvorenje služi tebi, svojem Stvoritelju, napinje snagu svoju za kaznu opakima, a popušta za dobro onima koji se u te uzdaju: (25) zato se i tada u sve preobražavalo da posluži tvojoj darežljivosti svehraniteljskoj, prema želji potrebitih, (26) da bi sinovi tvoji, koje ljubiš, Gospode, naučili kako čovjeka na hrane različiti plodovi, nego riječ tvoja uzdržava sve koji u te vjeruju; (27) jer ono što nije mogao oganj uništiti rastopilo se pod toplinom jedne zrake sunčane, (28) da bi se znalo kako treba sunce preteći i tebi zahvaliti, prije svjetla zorina preda te stupiti. (29) Jer se nada nezahvalnika rastapa kao zimski mraz i razlijeva se kao voda nekorisna.
Egipat i Izrael: tmina i svjetlost
#17Veliki su i nedokučivi sudovi tvoji, zato lutaju duše nepoučljive. (2) Dok su mislili bezbožnici da imaju u vlasti sveti narod tvoj, postadoše sužnji tmine u okovima duge noći, zatvoreni pod svojim krovovima, prognanici vječne providnosti. (3) Mišljahu da će im se tajni grijesi skriti, pokriveni tamnim velom zaborava, a rasuše se u užasnu strahu, zaplašeni utvarama. (4) Ni skrovište u koje se povukoše nije ih sačuvalo od straha, nego se oko njih razlijegao grozan jek, ukazivahu im se kobne utvare, mračnih lica. (5) I nikakva im sila ognjena nije mogla svjetla pružiti, niti su sjajne plamene zvijezde mogle osvijetliti tu strašnu noć. (6) Jedino im se ukazivaše neka lomača, sama od sebe upaljena, puna užasa; i kad bi ta prikaza iščezla, oni je, izvan sebe od straha, držahu strašnijom nego što bijaše. (7) Nemoćna bijahu njihova umijeća čarobnjačka i njihovo hvastanje razborom bijaše izvrgnuto ruglu. (8) Jer oni koji prije obećavahu kako će istjerati strah i tjeskobu iz bolne duše, sami se razbolješe od straha smiješnoga. (9) Kad ih i nije ništa strahovito plašilo, bješe im na užas gmizanje životinja i šištanje zmija. Ginuli su od straha, ne usuđujući se pogledati ni u zrak kojem se ne može umaknuti. (10) Jer zloća je strašljivaca: vlastitim se svjedočanstvom osuđuje i uvijek zlo uvećava kad je stane savjest tištiti. (11) Jer strah i nije drugo nego izdaja pomagala što ih razum daje: (12) što se manje čovjek u sebi na njih oslanja, to mu teže pada što ne zna uzrok svojoj patnji. (13) I tako oni, one noći zaista nemoćne izišle iz dubina Podzemlja nemoćnog, usnuli istim snom, (14) bijahu progonjeni strašnim sablastima ili su smalaksali obamrle duše, jer ih napade iznenadan i neočekivan strah. (15) I tako svaki, pavši gdje se našao, osta zatočen u tamnici bez prijevornica: (16) i orač i pastir i radnik koji se samotan muči zaskočeni zapadoše u neminovnu nevolju, svi bijahu okovani jednim lancem tame. (17) I šumni vjetar, i milopojni ptičji glas među lisnim granama, i odmjeren huk vode što silovito protječe; i divlja buka pećina što se ruše, (18) i nevidljiva trka životinja što skaču, i urlik ljutih divljih zvijeri, i jeka što se odbija od gorskih dolova - sve ih ispunjaše užasom. (19) A sav svijet blistao od sjajne svjetlosti i prepuštao se nesmetano svojim djelima. (20) Jedino se nad njima raskrilila teška noć, slika mraka koji će ih primiti; ali teži od same tame bijahu oni - teret sami sebi. #18A svetima tvojim svijetlila je svjetlost najveća, i Egipćani, slušajući njihov glas a ne videći im obličja, nazivahu ih blaženima jer nisu nevolju trpjeli; (2) i zahvaljivahu im što se ne osvećuju za nanesene nepravde i moljahu ih da im oproste neprijateljstvo. (3) A Izraelcima si dao ognjen stup da im bude vođom na stazama neznanim, blago sunce na njihovu časnom putovanju. (4) Zaslužili su Egipćani da svjetlost izgube i da ih tama zasužnji, jer u zatvoru držahu djecu tvoju po kojoj se svijetu imala podariti nepropadljiva svjetlost Zakona.
(5) I jer odlučiše pogubiti djecu svetaca, a jedno se od izložene djece spasilo, ti im za kaznu oduze mnoštvo djece i sve ih pogubi u silnoj vodi. (6) A noć ona bijaše unaprijed najavljena ocima našim da bi jasno znali kakvim su prisegama povjerovali, i da budu dobre volje. (7) Tako je tvoj narod očekivao spas pravednika i propast neprijatelja. (8) Jer čime si kaznio naše protivnike, time si proslavio nas, pozvavši nas k sebi. (9) Tada su pobožna djeca pravednika žrtve tajno prinijela i složno postavila zakon božanstven da sveti tvoji jednako snose i dobra i pogibelji. I tad su zapjevali svete pjesme otaca. (10) A u odjek im dođoše neskladni povici neprijatelja, tužan jauk za djecom oplakivanom. (11) Jednaka kazna stiže i roba i gospodara, isto je trpio i pučanin i kralj. (12) A svi su zajedno imali nebrojene mrtvace pogođene istom smrću. I živih bijaše premalo da pokapaju mrtve, jer im za tren poginu najodličniji porod. (13) I oni koji, zbog svojih čarolija, ni u što nisu vjerovali, kad im izginuše prvenci njihovi, moradoše priznati da je narod izraelski - sin Božji. (14) Dok je mirna tišina svime vladala i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog, (15) jurnula je tvoja svemoguća riječ s nebesa, s kraljevskih prijestolja, kao žestok ratnik u sredinu zemlje, propasti predane. Kao oštar mač nosila je tvoju neopozivu zapovijed. (16) Zaustavi se i sve ispuni smrću: doticala se neba, stajala na zemlji. (17) Tada Egipćane iznenada uplašiše prikaze jezivih snova, napade ih neočekivan strah. (18) Padahu polumrtvi, jedan ovdje, drugi ondje, kazujući zašto umiru. (19) Jer su im sni, što ih smutiše, to unaprijed najavili, da ne bi poginuli ne znajući uzroka s kojeg ih je stiglo zlo. (20) Ali se napast smrtna dotakla i pravednika i mnoštvo ih je u pustinji pomrlo. Ali srdžba nije dugo trajala. (21) Jer se brzo za njih zauzeo čovjek besprijekoran: naoružan oružjem službe svoje - molitvom i pomirbenim kadom - opro se srdžbi i dokrajčio nevolju, pokazavši da je sluga tvoj. (22) On gnjevu nije odolio ni snagom tjelesnom ni silom oružja nego je riječju svojom pokorio zatornika spomenuv otačke prisege i zavjete. (23) Mrtvi već ležahu jedan preko drugoga, a on stade sred njih i jarost suzbi, presiječe joj put ka živima. (24) Na njegovoj dugoj halji bijaše čitav svemir i u četiri reda dragulja slavna imena otaca, a na vijencu oko glave tvoje veličanstvo. (25) Pred tim uzmaknu zatornik, predade se: samo je malo okušao srdžbu tvoju - i bijaše mu dosta.
#19A grešnike je sasvim pritisnuo gnjev nemilostiv, jer je Gospodin znao što će oni: (2) najprije će dopustiti Izraelcima da odu i brzo ih ispratiti, a zatim će se predomisliti i poći za njima u potjeru. (3) Još im teška žalost bijaše na srcu dok naricahu nad grobovima svojih mrtvaca, kad im pade na um nova luda misao te stadoše kao bjegunce progoniti one koje su prije molili da odu. (4) A zaslužena ih je sudbina nagnala da zaborave prošle jade i da svojim mukama dodaju još jednu: (5) dok će narod tvoj prijeći put čudesan, oni će naći smrt nečuvenu. (6) Da se sačuvaju djeca tvoja neozlijeđena, sve stvoreno preinači opet narav svoju služeći tvojim zapovijedima. (7) Oblak se pojavi i sjenom zakri tabor, a kopno izroni gdje prije bijaše voda; put slobodan nasta od Crvenoga mora i polje travnato od strašnih valova. (8) Preko njega prijeđe narod sav, štićen tvojom desnicom, zadivljen silnim čudesima. (9) Bijahu kao konji kada pasu, i kao jaganjci skakahu slaveći tebe, Gospode, izbavitelja svoga.
Priroda čudesno služi Izraelcima
(10) Još se sjećahu događaja u tuđini, kako je mjesto životinja zemlja komarce rađala i kako je mjesto riba rijeka izbacila mnoštvo žaba. (11) Poslije vidješe i nov nastanak ptica, kada su, potaknuti žudnjom, zatražili jela raskošna: (12) izašle iz mora prepelice da im želji udovolje.
(13) A grešnike stigla kazna, prethodili joj snažni gromovi. Stigla ih pravedna plaća za zla djela, jer su divljom mržnjom mrzili tuđince. (14) Jer dok oni odbijahu neznance, ovi goste i dobrotvore pretvoriše u robove. (15) Oni se prema strancima poniješe odmah neprijateljski, i plaća ih čeka za to. (16) Ovi, naprotiv, primiše svečano Izraelce, a onda ih, već ravne sebi, udariše teškom tlakom. (17) I njih udari sljepoća kao i one pred vratima pravednikovim; opkoli ih tama duboka, i svaki je tražio svoja vrata.
(18) Tako se počela međusobno izmjenjuju, kao što se skladno izmjenjuju glasovi na harfi, ostajući uvijek kod zvuka svojeg; a to se može jasno razabrati kad se razmotre događaji. (19) Jer se kopnene životinje u vodene mijenjahu, a one što plivaju, na kopno prelažahu. (20) Oganj je u vodi silu svoju pojačao, a voda zaboravila snagu što gasi. (21) Plamenovi ognjeni nisu pržili meso životinja propadljivih kada su posred njih hodile niti se u njima topila hrana nebeska, laka i topljiva poput inja.
(22) U svemu si, Gospode, uzvisio i proslavio narod svoj i nisi ga prezreo, već si mu bio na pomoći svagda i svagdje.