VI. BLAGDAN POSVETE HRAMA

Isus se proglašava Sinom Božjim

(22) Svetkovao se tada u Jeruzalemu Blagdan posvećenja. Bila je zima. (23) Isus je obilazio Hramom po trijemu Salomonovu. (24) Okružili ga Židovi i govorili mu: "Dokle ćeš nam dušu držati u neizvjesnosti? Ako si ti Krist, reci nam otvoreno!" (25) Isus im odgovori: "Rekoh vam pa ne vjerujete. Djela što ih ja činim u ime Oca svoga - ona svjedoče za mene. (26) Ali vi ne vjerujete jer niste od mojih ovaca. (27) Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. (28) Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. (29) Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. (30) Ja i Otac jedno smo." (31) Židovi ponovno pograbiše kamenje da ga kamenuju. (32) Isus im odgovori: "Mnoga vam dobra djela Očeva pokazah. Za koje me od tih djela kamenujete?" (33) Odgovoriše mu Židovi: "Zbog dobra te djela ne kamenujemo, nego zbog hule: što ti - čovjek - sebe Bogom praviš." (34) Odgovori im Isus: "Nije li pisano u vašem Zakonu: Ja rekoh: bogovi ste! (35) Ako bogovima nazva one kojima je riječ Božja upravljena - a Pismo se ne može dokinuti - (36) kako onda vi onome kog Otac posveti i posla na svijet možete reći: 'Huliš!' - zbog toga što rekoh: 'Sin sam Božji!' (37) Ako ne činim djela Oca svoga, nemojte mi vjerovati. (38) Ali ako činim, sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte pa uvidite i upoznajte da je Otac u meni i ja u Ocu." (39) Nato ga ponovno nastojahu uhvatiti, ali im on izmaknu iz ruku.

Isus se povlači u Pereju

(40) I ode ponovno na onu stranu Jordana - na mjesto gdje je prije Ivan krstio. I osta ondje. (41) A mnogi dođoše k njemu i rekoše mu: "Ivan doduše ne učini nijednog znamenja, ali se sve obistinilo što je rekao o ovome." (42) Mnogi ondje povjerovaše u njega.

Lazarova bolest i smrt

#11Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. (2) Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. (3) Sestre stoga poručiše Isusu: "Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je." (4) Čuvši to, Isus reče: "Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji." (5) A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. (6) Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. (7) Istom nakon toga reče učenicima: "Pođimo opet u Judeju!" (8) Kažu mu učenici: "Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?" (9) Odgovori Isus: "Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. (10) Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu." (11) To reče, a onda im dometnu: "Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga." (12) Rekoše mu nato učenici: "Gospodine, ako spava, ozdravit će." (13) No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. (14) Tada im Isus reče posve otvoreno: "Lazar je umro. (15) Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas - da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!" (16) Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: "Hajdemo i mi da umremo s njime!"

Isus je život

(17) Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. (18) Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. (19) A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. (20) Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. (21) Marta reče Isusu: "Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. (22) Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti." (23) Kaza joj Isus: "Uskrsnut će brat tvoj!" (24) A Marta mu odgovori: "Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan." (25) Reče joj Isus: "Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. (26) I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?" (27) Odgovori mu: "Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!" (28) Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: "Učitelj je ovdje i zove te." (29) A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. (30) Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. (31) Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati. (32) A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: "Gospodine, da si bio ovjde, brat moj ne bi umro." (33) Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen (34) upita: "Kamo ste ga položili?" Odgovoriše mu: "Gospodine, dođi i pogledaj!" (35) I zaplaka Isus. (36) Nato su Židovi govorili: "Gle, kako ga je ljubio!" (37) A neki između njih rekoše: "Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?"

Uskrišenje Lazarovo

(38) Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. (39) Isus zapovjedi: "Odvalite kamen!" Kaže mu pokojnikova sestra Marta: "Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan." (40) Kaže joj Isus: "Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?" (41) Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: "Oče, hvala ti što si me uslišao. (42) Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao." (43) Rekavši to povika iza glasa: "Lazare, izlazi!" (44) I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: "Odriješite ga i pustite neka ide!"

Židovski glavari izglasaše smrt Isusovu

(Mt 26,1-5; Mk 14,1-2; Lk 22,1-2)

(45) Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj. (46) A neki od njih odu farizejima i pripovjede im što Isus učini. (47) Stoga glavari svećenički i farizeji sazvaše Vijeće. Govorili su: "Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga znamenja. (48) Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u nj pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod!" (49) A jedan od njih - Kajfa, veliki svećenik one godine - reče im: "Vi ništa ne znate. (50) I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!" (51) To ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine prorokova da Isus ima umrijeti za narod; (52) ali ne samo za narod nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno. (53) Toga dana dakle odluče da ga ubiju. (54) Zbog toga se Isus više nije javno kretao među Židovima, nego je odatle otišao u kraj blizu pustinje, u grad koji se zove Efrajim. Tu se zadržavao s učenicima.