| Table of Contents | Words: Alphabetical - Frequency - Inverse - Length - Statistics | Help | IntraText Library |
Biblija IntraText CT - Text |
(23) Neko se vrijeme zadrža pa onda ode i zareda galacijskim područjem i Frigijom utvrđujući sve učenike.
(24) Uto neki Židov imenom Apolon, rodom Aleksandrijac, čovjek rječit i upućen u Pisma, stiže u Efez. (25) On bijaše upućen u Put Gospodnji pa je vatrene duše govorio i naučavao pomno o Isusu, premda je znao samo za Ivanovo krštenje. (26) Poče on tako smjelo govoriti u sinagogi. Čuše ga Priscila i Akvila, uzeše ga k sebi i pomnije mu izložiše Put Božji. (27) A kad je nakanio otići u Ahaju, ohrabriše ga braća i napisaše učenicima da ga prime. Kad je stigao onamo, uvelike je koristio vjernicima po milosti (28) jer je snažno pobijao Židove javno pokazujući iz Pisama da Isus jest Krist.
#19Dok je Apolon bio u Korintu, Pavao, pošto prođe gornje krajeve, dođe u Efez, nađe neke učenike (2) pa ih upita: "Jeste li primili Duha Svetoga kad ste povjerovali?" Oni će mu: "Ta ni čuli nismo da ima Duh Sveti." (3) Nato će on: "Kako ste onda kršteni?" "Krštenjem Ivanovim", odvrate oni. (4) Nato će Pavao: "Ivan je krstio krštenjem obraćenja govoreći narodu da vjeruje u Onoga koji za njim dolazi, to jest u Isusa." (5) Čuvši to, krste se u ime Gospodina Isusa, (6) pa kad Pavao položi na njih ruke, dođe Duh Sveti na njih te stanu govoriti drugim jezicima i prorokovati. (7) Bijaše u svemu dvanaestak muževa.
(8) Onda Pavao uđe u sinagogu te je tri mjeseca hrabro raspravljao i uvjeravao o kraljevstvu Božjem. (9) Ali kako neki, okorjeli i nepokorni, ocrnjivahu ovaj Put pred mnoštvom, odstupi od njih, odvoji učenike i danomice raspravljaše u školi nekog Tirana. (10) Trajalo je to dvije godine, tako da su svi azijski žitelji, Židovi i Grci, čuli riječ Božju.
(11) Bog je pak činio čudesa nesvakidašnja po rukama Pavlovima (12) tako da bi na bolesnike stavljali rupce ili rublje s Pavlova tijela pa bi s njih nestajalo bolesti i zli duhovi iz njih izlazili. (13) Zato i neki Židovi zaklinjaoci-potukači pokušaše zazvati ime Gospodina Isusa nad one koji imahu zle duhove. Govorili su: "Zaklinjem vas Isusom koga Pavao propovijeda." (14) To činjaše sedam sinova nekog Skeve, židovskoga velikog svećenika. (15) Zli im duh odvrati: "Isusa poznajem i Pavla znam, ali tko ste vi?" (16) I čovjek u kome bijaše zli duh, nasrnu na njih i nadjača ih te oni goli i izranjeni pobjegoše iz one kuće. (17) Doznaše to svi žitelji efeški, Židovi i Grci, pa ih sve obuze strah te se stade veličati ime Gospodina Isusa. (18) Mnogi pak od onih koji su povjerovali dolazili su ispovijedati i očitovati svoja djela. (19) I podosta onih koji su se bavili praznovjerjem donosili su knjige i spaljivali ih pred svima. Procijeniše ih te nađoše da vrijede pedeset tisuća srebrnjaka. (20) TAko se snagom Gospodnjom Riječ širila i jačala.
(21) Pošto se to ispuni, naumi Pavao preko Makedonije i Ahaje otići u Jeruzalem te reče: "Pošto budem ondje, trebat će da i Rim vidim." (22) Onda posla u Makedoniju dvojicu svojih poslužitelja, Timoteja i Erasta, a on provede još neko vrijeme u Aziji.
(23) Nekako u ono doba nasta nemalena pobuna protiv ovog Puta. (24) Neki srebrar, imenom Demetrije, izrađivao je srebrne hramiće Artemidine i namicao obrtnicima nemalu dobit. (25) Skupi on njih i sve koji su se bavili takvim poslom te im reče: "Ljudi, vi znate, u ovom je umijeću naše blagostanje. (26) A vidite i čujete da je taj Pavao ne samo u Efezu nego gotovo i u svoj Aziji uvjerio i preokrenuo poveliko mnoštvo govoreći da nema bogova rukama izdjeljanih. (27) Tako prijeti opasnost ne samo da na zao glas dođe naše zanimanje, nego i to da se ništa neće držati do hrama velike božice Artemide te će nestati veličanstva one koju štuje sva Azija i sav svijet." (28) Čuvši to, razgnjeve se pa poviču: "Velika je Artemida efeška!" (29) Sav se grad uskomeša; jednodušno nahrupe u kazalište vukući sa sobom Makedonce Gaja i Aristarha, suputnike Pavlove. (30) Kad je Pavao htio među narod, ne dopustiše mu učenici. (31) Čak i neki azijarsi, njegovi prijatelji, poslaše k njemu i zamoliše da ne dolazi u kazalište. (32) Jedni su izvikivali jedno, drugi drugo jer je skup bio uskomešan te mnogi nisu ni znali zašto su se strčali. (33) Neki iz svjetine uputiše nekog Aleksandra jer su ga Židovi gurali naprijed. Aleksandar pak mahnu rukom i htjede se obraniti pred narodom. (34) Ali kada doznaše da je Židov, udarahu gotovo dva sata svi u jedan glas: "Velika je Artemida efeška!" (35) Onda tajnik umiri svjetinu pa reče: "Efežani! Tko to od ljudi ne zna da je grad Efez čuvar hrama velike Artemide i kipa s neba palog? (36) Budući dakle da je to neporecivo, valja da budete mirni te ništa brzopleto ne činite. (37) Doveli ste ove ljude, a nisu ni svetokradice ni hulitelji naše božice. (38) Ako pak Demetrije i njegovi obrtnici imaju protiv koga kakvu tužbu, sudovi se sastaju, a tu su i prokonzuli. Neka se tuže! (39) Ištete li pak što drugo, u zakonitu će se skupu riješiti. (40) Ta izlažemo se opasnosti da za ovo današnje budemo optuženi s pobune jer nema nikakva razloga kojim bismo mogli opravdati ovu strku." To rekavši, raspusti skup.
#20Kad se sleže metež, posla Pavao po učenike, ohrabri ih, pozdravi i otputova u Makedoniju. (2) Prešavši one krajeve, hrabreći braću besjedom mnogom, dođe u Grčku (3) i provede ondje tri mjeseca. Upravo kad je htio otploviti u Siriju, postaviše mu Židovi zasjedu pa odluči vratiti se preko Makedonije. (4) Pratili su ga: Sopater Pirov, Berejac, Solunjani Aristarh i Sekund, Gaj Derbanin, Timotej i Azijci Tihik i Trofim. (5) Oni odoše prije te nas dočekaše u Troadi. (6) Mi pak nakon dana Beskvasnih kruhova otplovismo iz Filipa i nakon pet dana dođosmo k njima u Troadu gdje proboravismo sedam dana.
(7) U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše i kako je sutradan kanio otputovati, probesjedi sve do ponoći. (8) U gornjoj sobi gdje smo se sabrali bijaše dosta svjetiljaka. (9) Na prozoru je sjedio neki mladić imenom Eutih. Kako je Pavao dulje govorio, utone on u dubok san. Svladan snom, pade s trećeg kata dolje. Digoše ga mrtva. (10) Pavao siđe, nadnese se nad dječaka, obujmi ga i reče: "Ne uznemirujte se! Duša je još u njemu!" (11) Zatim se pope pa pošto razlomi kruh i blagova, dugo je još zborio, sve do zore. Tad otputova. (12) Mladića odvedoše živa, neizmjerno utješeni.
(13) Mi pak pođosmo naprijed lađom: otplovismo u As. Odande smo imali povesti Pavla - tako je odredio kad se spremao poći pješice. (14) Kad nam se u Asu pridruži, uzesmo ga i stigosmo u Mitilenu. (15) Odande odjedrismo sutradan i stigosmo nadomak Hija, prekosutra krenusmo u Sam, a idućeg dana stigosmo u Milet. (16) Jer Pavao je odlučio mimoići Efez da se ne bi zadržao u Aziji: žurio se da, uzmogne li, na dan Pedesetnice bude u Jeruzalemu.
Oproštaj s efeškim starješinama u Miletu
(17) Ipak iz Mileta posla u Efez po starješine Crkve. (18) Kad stigoše, reče im: "Vi znate kako sam se sve vrijeme, od prvog dana kada stupih u Aziju, ponašao među vama: (19) služio sam Gospodinu sa svom poniznošću u suzama i kušnjama koje me zadesiše zbog zasjeda židovskih; (20) ništa korisno nisam propustio navijestiti vam i naučiti vas - javno i po kućama; (21) upozoravao sam Židove i Grke da se obrate k Bogu i da vjeruju u Gospodina našega Isusa." (22) "A sad, evo, okovan Duhom idem u Jeruzalem. Što će me u njemu zadesiti, ne znam, (23) osim što mi Duh Sveti u svakom gradu jamči da me čekaju okovi i nevolje. (24) Ali ni najmanje mi nije do života, samo da dovršim trku svoju i službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za evanđelje milosti Božje." (25) "I sad, evo, znam: nećete više vidjeti lica moga, svi vi posred kojih prođoh propovijedajući Kraljevstvo. (26) Zato vam u ovaj dan današnji jamčim: čist sam od krvi sviju (27) jer nisam propustio navijestiti vam ništa od svega nauma Božjega." (28) "Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom." (29) "Ja znam da će nakon mog odlaska među vas uljesti vuci okrutni koji ne štede stada, (30) a između vas će samih ustati ljudi koji će iskrivljavati nauk da bi odvukli učenike za sobom. (31) Zato bdijte imajući na pameti da sam tri godine bez prestanka noću i danju suze lijevajući urazumljivao svakoga od vas." (32) "I sada vas povjeravam Bogu i Riječi milosti njegove koja je kadra izgraditi vas i dati vam baštinu među svima posvećenima." (33) "Ni za čijim srebrom, zlatom ili ruhom nisam hlepio. (34) Sami znate: za potrebe moje i onih koji su sa mnom zasluživale su ove ruke. (35) U svemu vam pokazah: tako se trudeći treba se zauzimati za nemoćne i na pameti imati riječi Gospodina Isusa jer on reče: 'Blaženije je davati nego primati.'" (36) Kada to doreče, klekne te se zajedno sa svima njima pomoli. (37) Tad svi briznuše u velik plač, obisnuše Pavlu oko vrata i stadoše ga cjelivati, (38) ražalošćeni nadasve riječju koju im reče: da više neće vidjeti lica njegova. Zatim ga ispratiše na lađu.