2. DRUGI NIZ BESJEDA

Job sebe osuđuje svojim govorom

#15Elifaz Temanac progovori tad i reče: (2) "Zar šupljom naukom odgovara mudrac i vjetrom istočnim trbuh napuhuje? (3) Zar on sebe brani riječima ispraznim, besjedama koje ničem ne koriste? (4) Još više ti činiš: ništiš strah od Boga, pred njegovim licem pribranost ukidaš. (5) Tvoje riječi krivicu tvoju odaju, poslužio si se jezikom lukavih, (6) vlastita te usta osuđuju, ne ja, protiv tebe same ti usne svjedoče. (7) Zar si prvi čovjek koji se rodio? Zar si na svijet prije bregova došao? (8) Zar si tajne Božje ti prisluškivao i mudrost čitavu za se prisvojio? (9) Što ti znadeš, a da i mi ne znamo, što ti razumiješ, a da to ne shvaćamo? (10) Ima među nama i sijedih i starih kojima je više ljeta no tvom ocu. (11) Zar su ti utjehe Božje premalene i blage riječi upućene tebi? (12) Što te srce tvoje tako slijepo goni i što tako divlje prevrćeš očima (13) kad proti Bogu jarost svoju okrećeš, a iz usta takve riječi ti izlaze! (14) Što je čovjek da bi čist mogao biti? Zar je itko rođen od žene pravedan? (15) Gle, ni u svece se On ne pouzdava, oku njegovu ni nebesa čista nisu, (16) a kamoli to biće gadno i buntovno, čovjek što k'o vodu pije opačinu! (17) Mene sad poslušaj, poučit' te hoću, što god sam vidjeh, ispričat' ti želim, (18) i ono što naučavahu mudraci ne tajeć' što su primili od pređa (19) kojima je zemlja ova bila dana kamo tuđin nije nikada stupio. (20) Zlikovac se muči cijelog svoga vijeka, nasilniku već su ljeta odbrojena. (21) Krik strave svagda mu u ušima ječi, dok miruje, na njeg baca se razbojnik. (22) Ne nada se da će izbjeći tminama i znade dobro da je maču namijenjen, (23) strvinaru da je kao plijen obećan. On znade da mu se dan propasti bliži. (24) Nemir i tjeskoba na njeg navaljuju, k'o kralj spreman na boj na nj se obaraju. (25) On je protiv Boga podizao ruku, usuđivao se prkosit' Svesilnom (26) Ohola je čela na njega srljao, iza štita debela dobro zaklonjen. (27) Lice mu bijaše obloženo salom a bokovi pretilinom otežali. (28) Razrušene je zaposjeo gradove i kućišta nastanio napuštena. Srušit će se ono što za sebe sazda; (29) cvasti mu neće, već rasuti se blago, sjena mu se neće po zemlji širiti. (30) On se tami više izmaknuti neće, opržit će oganj njegove mladice, u dahu plamenih usta nestat će ga. (31) U taštinu svoju neka se ne uzda, jer će mu ispraznost biti svom nagradom. (32) Prije vremena će svenut' mu mladice, grane mu se nikad neće zazelenjet'. (33) Kao loza, grozd će stresat' svoj nezreo, poput masline pobacit će cvatove. (34) Da, bezbožničko je jalovo koljeno, i vatra proždire šator podmitljivca. (35) Koji zlom zanesu, rađaju nesreću i prijevaru nose u utrobi svojoj."

O nepravdi ljudskoj i pravdi Božjoj

#16Job progovori i reče: (2) "Koliko se takvih naslušah besjeda, kako ste mi svi vi mučni tješioci! (3) Ima li kraja tim riječima ispraznim? Što te goni da mi tako odgovaraš? (4) I ja bih mogao k'o vi govoriti da vam je duša na mjestu duše moje; i ja bih vas mog'o zasuti riječima i nad sudbom vašom tako kimat' glavom; (5) i ja bih mogao ustima vas hrabrit', i ne bih žalio trud svojih usana. (6) Al' ako govorim, patnja se ne blaži, ako li zašutim, zar će me minuti? (7) Zlopakost me sada shrvala posvema, čitava se rulja oborila na me. (8) Ustao je proti meni da svjedoči i u lice mi se baca klevetama. (9) Jarošću me svojom razdire i goni, škrgućuć' zubima obara se na me. Moji protivnici sijeku me očima, (10) prijeteći, na mene usta razvaljuju, po obrazima me sramotno ćuškaju, u čoporu svi tad navaljuju na me. (11) Da, zloćudnicima Bog me predao, u ruke opakih on me izručio. (12) Mirno življah dok On ne zadrma mnome, za šiju me ščepa da bi me slomio. (13) Uze me za biljeg i strijelama osu, nemilosrdno mi bubrege probode i mojom žuči zemlju žednu natopi. (14) Na tijelu mi ranu do rane otvara, kao bijesan ratnik nasrće na mene. (15) Tijelo sam golo u kostrijet zašio, zario sam čelo svoje u prašinu. (16) Zapalilo mi se sve lice od suza, sjena tamna preko vjeđa mi je pala. (17) A nema nasilja na rukama mojim, molitva je moja bila uvijek čista. (18) O zemljo, krvi moje nemoj sakriti i kriku mom ne daj nigdje da počine. (19) Odsad na nebu imam ja svjedoka, u visini gore moj stoji branitelj. (20) Moja vika moj je odvjetnik kod Boga dok se ispred njega suze moje liju: (21) o, da me obrani u parbi mojoj s Bogom ko što smrtnik brani svojega bližnjega. (22) No životu mom su odbrojena ljeta, na put bez povratka meni je krenuti. #17Daha mi nestaje, gasnu moji dani i za mene već se skupljaju grobari. (2) Rugači su evo mene dohvatili, od uvreda oka sklopiti ne mogu. (3) Stoga me zaštiti i budi mi jamcem kad mi nitko u dlan neće da udari. (4) Jer, srca si njina lišio razuma i dopustiti im nećeš da opstanu. (5) K'o taj što imanje dijeli drugovima, a djeci njegovoj dotle oči gasnu, (6) narodima svim sam na ruglo postao, onaj kom u lice svatko pljunut' može. (7) Od tuge vid mi se muti u očima, poput sjene moji udovi postaju. (8) Začudit će se zbog toga pravednici, na bezbožnika će planuti čestiti; (9) neporočni će na svom ustrajat' putu, čovjek čistih ruku ojačat će još više. (10) Hajde, svi vi, nećete li opet počet', tÓa među vama ja mudra ne nalazim! (11) Minuli su dani, propale zamisli, želje srca moga izjalovile se. (12) 'U noći najcrnjoj, dan se približava; blizu je već svjetlo što tminu izgoni.' (13) A meni je nada otići u Šeol i prostrijeti sebi ležaj u mrklini. (14) Dovikujem grobu: 'Oče moj rođeni!' a crve pozdravljam: 'Mati moja, sestro!' (15) Ali gdje za mene ima jošte nade? Sreću moju tko će ikada vidjeti? (16) Hoće li u Šeol ona sa mnom sići da u prahu zajedno otpočinemo?"

Gnjev ne može ništa protiv pravde

#18Bildad iz Šuaha progovori tad i reče: (2) "Kada kaniš obuzdat' svoje besjede? Opameti se sad da razgovaramo! (3) Zašto nas držiš za stoku nerazumnu, zar smo životinje u tvojim očima? (4) O ti, koji se od jarosti razdireš, hoćeš li da zemlja zbog tebe opusti da iz svoga mjesta iskoče pećine? (5) Al' ugasit će se svjetlost opakoga, i neće mu sjati plamen na ognjištu. (6) Potamnjet će svjetlo u njegovu šatoru i nad njime će se utrnut' svjetiljka. (7) Krepki mu koraci postaju sputani, o vlastite on se spotiče namjere. (8) Jer njegove noge vode ga u zamku, i evo ga gdje već korača po mreži. (9) Tanka mu je zamka nogu uhvatila, i evo, užeta čvrsto ga pritežu. (10) Njega vreba omča skrivena na zemlji, njega čeka klopka putem kojim hodi. (11) Odasvuda strahovi ga prepadaju, ustopice sveudilj ga proganjaju. (12) Glad je požderala svu snagu njegovu, nesreća je uvijek o njegovu boku. (13) Boleština kobna kožu mu razjeda, prvenac mu smrti nagriza udove. (14) Njega izvlače iz šatora njegova da bi ga odveli vladaru strahota. (15) U njegovu stanu tuđinac stanuje, po njegovu domu prosipaju sumpor. (16) Odozdo se suši njegovo korijenje, a odozgo grane sve mu redom sahnu. (17) Spomen će se njegov zatrti na zemlji, njegovo se ime s lica zemlje briše. (18) Iz svjetlosti njega u tminu tjeraju, izagnat' ga hoće iz kruga zemaljskog. (19) U rodu mu nema roda ni poroda, nit' preživjela na njegovu ognjištu. (20) Sudba je njegova Zapad osupnula, i čitav je Istok obuzela strepnja. (21) Evo, takav usud snalazi zlikovca i dom onog koji ne priznaje Boga."

Vjera u pravednikovo konačno

izbavljenje

#19Job progovori i reče: (2) "TÓa dokle ćete mučit' dušu moju, dokle ćete me riječima satirat'? (3) Već deseti put pogrdiste mene i stid vas nije što me zlostavljate. (4) Pa ako sam zastranio doista, na meni moja zabluda ostaje. (5) Mislite li da ste me nadjačali i krivnju moju da ste dokazali? (6) Znajte: Bog je to mene pritisnuo i svojom me je on stegnuo mrežom. (7) Vičem: 'Nasilje!' - nema odgovora; vapijem - ali za me pravde nema. (8) Sa svih strana put mi je zagradio, sve staze moje u tminu zavio. (9) Slavu je moju sa mene skinuo, sa moje glave strgnuo je krunu. (10) Podsijeca me odasvud te nestajem; k'o drvo, nadu mi je iščupao. (11) Raspalio se gnjev njegov na mene i svojim me drži neprijateljem. (12) U bojnom redu pristižu mu čete, putove proti meni nasipaju, odasvud moj opkoljavaju šator. (13) Od mene su se udaljila braća, otuđili se moji poznanici. (14) Nestade bližnjih mojih i znanaca, gosti doma mog zaboraviše me. (15) Sluškinjama sam svojim kao stranac, neznanac sam u njihovim očima. (16) Slugu zovnem, a on ne odgovara i za milost ga moram zaklinjati. (17) Mojoj je ženi dah moj omrznuo, gadim se djeci vlastite utrobe. (18) I deranima na prezir tek služim, ako se dignem, rugaju se meni. (19) Pouzdanicima sam svojim mrzak, protiv mene su oni koje ljubljah. (20) Kosti mi se za kožu prilijepiše, osta mi jedva koža oko zuba. (21) Smilujte mi se, prijatelji moji, jer Božja me je ruka udarila. (22) Zašto da me k'o Bog sam progonite, zar se niste moga nasitili mesa? (23) O, kad bi se riječi moje zapisale i kad bi se u mjed tvrdu urezale; (24) kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan u stijenu uklesale! (25) Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. (26) A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. (27) Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima. (28) Kad kažete: 'Kako ćemo ga goniti? Koji ćemo razlog protiv njega naći?', (29) mača tad se bojte: grijehu mač je kazna. Saznat ćete tada da imade suda!"

Pravda nikoga ne izuzima

#20Sofar iz Naamata progovori tad i reče: (2) "Misli me tjeraju da ti odgovorim, i zato u meni vri to uzbuđenje (3) dok slušam ukore koji me sramote, al' odgovor mudar um će moj već naći. (4) Zar tebi nije od davnine poznato, otkad je čovjek na zemlju stavljen bio, (5) da je kratka vijeka radost opakoga, da kao tren prođe sreća bezbožnička. (6) Pa ako stasom i do neba naraste, ako mu se glava dotakne oblaka, (7) poput utvare on zauvijek nestaje; koji ga vidješe kažu: 'Gdje je sad on?' (8) Kao san bez traga on se rasplinjuje, nestaje ga kao priviđenja noćnog. (9) Nijedno ga oko više gledat neće, niti će ga mjesto njegovo vidjeti (10) Njegovu će djecu gonit' siromasi: rukama će svojim vraćati oteto. (11) Kosti su njegove bujale mladošću; gle, zajedno s njome pokošen je sada. (12) Zlo bijaše slatko njegovim ustima te ga je pod svojim jezikom skrivao; (13) sladio se pazeć' da ga ne proguta i pod nepcem svojim zadržavao ga. (14) Ali hrana ta mu trune u utrobi, otrovom zmijskim u crijevima postaje. (15) Blago progutano mora izbljuvati. Bog će ga istjerat' njemu iz utrobe. (16) Iz zmijine glave otrov je sisao: sada umire od jezika gujina. (17) Potoke ulja on gledat' više neće, ni vidjet' gdje rijekom med i mlijeko teku. (18) Vratit će dobitak ne okusivši ga, neće uživat' u plodu trgovine. (19) Jer je sirotinju gnjeo i tlačio, otimao kuće koje ne sazida, (20) jer ne bješe kraja požudi njegovoj, njegova ga blaga neće izbaviti. (21) Jer mu proždrljivost ništa ne poštedi, ni sreća njegova dugo trajat neće. (22) Sred izobilja u škripcu će se naći, svom će snagom na nj se oboriti bijeda. (23) I dok hranom bude trbuh svoj punio, Bog će na nj pustiti jarost svoga gnjeva, sasut' dažd strelica na meso njegovo. (24) Ako i izmakne gvozdenom oružju, luk će mjedeni njega prostrijeliti. (25) Strijelu bi izvuk'o, al' mu probi leđa, a šiljak blistavi viri mu iz žuči. Kamo god krenuo, strepnje ga vrebaju, (26) na njega tmine sve tajom očekuju. Vatra ga ništi, ni od kog zapaljena, i proždire sve pod njegovim šatorom. (27) Gle, nebo krivicu njegovu otkriva i čitava zemlja na njega se diže. (28) Njegovu će kuću raznijeti poplava, otplaviti je u dan Božje jarosti. (29) Takvu sudbinu Bog priprema zlikovcu i takvu baštinu on mu dosuđuje."

Činjenice govore suprotno

#21Job progovori i reče: (2) "Slušajte, slušajte dobro što ću reći, utjehu mi takvu barem udijelite. (3) Otrpite da riječ jednu ja izrečem, kad završim, tad se rugajte slobodno. (4) Zar protiv čovjeka dižem ja optužbu? Kako da strpljenje onda ne izgubim? (5) Pogledajte na me: užas će vas spopast', rukom ćete svoja zakloniti usta; (6) pomislim li na to, prestravim se i sam i čitavim svojim tad protrnem tijelom. (7) Zašto na životu ostaju zlikovci i, što su stariji, moćniji bivaju? (8) Potomstvo njihovo s njima napreduje a izdanci im se množe pred očima. (9) Strah nikakav kuće njihove ne mori i šiba ih Božja ostavlja na miru. (10) Njihovi bikovi plode pouzdano, krave im se tele i ne jalove se. (11) K'o jagnjad djeca im slobodno skakuću, veselo igraju njihovi sinovi. (12) Oni pjevaju uz harfe i bubnjeve i vesele se uz zvukove svirale. (13) Dane svoje završavaju u sreći, u Podzemlje oni silaze spokojno. (14) A govorili su Bogu: 'Ostavi nas, ne želimo znati za tvoje putove! (15) TÓa tko je Svesilni da njemu služimo i kakva nam korist da ga zazivamo?' (16) Zar svoju sreću u ruci ne imahu, makar do Njega ne drže ništa oni? (17) Zar se luč opakog kada ugasila? Zar se na njega oborila nesreća? Zar mu u gnjevu svom On skroji sudbinu? (18) Zar je kao slama na vjetru postao, kao pljeva koju vihor svud raznosi? (19) Hoće l' ga kaznit' Bog u njegovoj djeci? Ne, njega nek' kazni da sam to osjeti! (20) Vlastitim očima nek' rasap svoj vidi, neka se napije srdžbe Svesilnoga! (21) TÓa što poslije smrti on za dom svoj mari kad će se presjeć' niz njegovih mjeseci? (22) Ali tko će Boga učiti mudrosti, njega koji sudi najvišim bićima? (23) Jedan umire u punom blagostanju, bez briga ikakvih, u potpunom miru, (24) bokova od pretiline otežalih i kostiju sočne moždine prepunih. (25) A drugi umire s gorčinom u duši, nikad nikakve ne okusivši sreće. (26) Obojica leže zajedno u prahu, crvi ih jednako prekrivaju oba. (27) O, znam dobro kakve vaše su namjere, kakve zlosti protiv mene vi snujete. (28) Jer pitate: 'Gdje je kuća plemićeva, šator u kojem stanovahu opaki?' (29) Niste li na cesti putnike pitali, zar njihovo svjedočanstvo ne primate: (30) 'Opaki je u dan nesreće pošteđen i u dan Božje jarosti veseo je.' (31) Al' na postupcima tko će mu predbacit' i tko će mu vratit' što je počinio? (32) A kad ga na kraju na groblje odnesu, na grobni mu humak postavljaju stražu. (33) Lake su mu grude zemlje u dolini dok za njime ide čitavo pučanstvo. (34) O, kako su vaše utjehe isprazne! Kakva su prijevara vaši odgovori!"