PRVI DIO

Proslov

(4) Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje. (5) Sunce izlazi, sunce zalazi i onda hiti svojem mjestu odakle izlazi. (6) Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu. (7) Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovo počnu svoj tok. (8) Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale. (9) Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem. (10) Ima li išta o čemu bi se moglo reći: "Gle, ovo je novo!" Sve je već davno prije nas postojalo. (11) Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći.

1. Salomonov život

(12) Ja, Propovjednik, bijah kralj nad Izraelom u Jeruzalemu. (13) I trudih se da mudrošću istražim i dokučim sve što biva pod nebom; o, kako mučnu zadaću zadade Bog sinovima ljudskim. (14) Vidjeh sve što se čini pod suncem: kakve li ispraznosti i puste tlapnje! (15) Što je krivo, ne može se ispraviti; čega nema, izbrojiti se ne može. (16) Rekoh onda sam sebi: "Gle, stekao sam veću mudrost nego bilo tko od mojih prethodnika u Jeruzalemu. Duh moj sabrao je golemu mudrost i znanje." (17) Mudrost pomnjivo proučih, a tako i glupost i ludost, ali sam spoznao da je to pusta tlapnja. (18) Mnogo mudrosti - mnogo jada; što više znanja, to više boli. #2Tad rekoh u srcu svom: "Daj da okušam užitak i vidim što naslada pruža" - ali gle: i to je ispraznost! (2) O smijehu rekoh: "Ludost je"; o užitku: "Čemu valja?" (3) Odlučih tijelo krijepiti vinom, a srce posvetiti mudrosti; poželjeh prigrliti i ludost, kako bih spoznao usrećava li ljude ono što pod nebesima čine za izbrojenih dana svojega života. (4) Učinih velika djela: sazidah sebi palače, zasadih vinograde; (5) uredih perivoje i voćnjake, nasadih u njima voćke svakojake. (6) Načinih jezera da plodna sadišta natapam. (7) Nakupovah robova i robinja, imadoh i sluge domaće, a tako i stada krupne i sitne stoke više no itko prije mene u Jeruzalemu. (8) Nagomilah srebro i zlato i blago kraljeva i pokrajina, nabavih pjevače i pjevačice i svakoga raskošja ljudskog, sve škrinju na škrinji. (9) I postadoh tako velik, veći no bilo tko prije mene u Jeruzalemu; a nije me ni mudrost moja ostavila. (10) I što god su mi oči poželjele, nisam im uskratio, niti branih srcu svojemu kakva veselja, već se srce moje veselilo svakom trudu mojem, i takva bi nagrada svakom mojem naporu. (11) A onda razmotrih sva svoja djela, sve napore što uložih da do njih dođem - i gle, sve je to opet ispraznost i pusta tlapnja! I ništa nema valjano pod suncem. (12) Okrenuh zatim misao svoju mudrosti, gluposti i ludosti. Što, na priliku, čini kraljev nasljednik? Ono što je već učinjeno. (13) I spoznadoh da je bolja mudrost od ludosti, kao što je svjetlost bolja od tame. (14) Mudracu su oči u glavi, a bezumnik luta u tami. Ali također znam da obojicu stiže ista kob. (15) Zato rekoh u sebi: "Kakva je sudbina luđaku, takva je i meni. Čemu onda žudjeti za mudrošću?" I rekoh u srcu: "I to je ispraznost!" (16) Jer trajna spomena nema ni mudru ni bezumniku: obojicu će poslije nekog vremena prekriti zaborav! I, jao, mudrac mora umrijeti kao i bezumnik. (17) Omrznuh život, jer mi se učini mučnim sve što se zbiva pod suncem: sve je ispraznost i pusta tlapnja. (18) Zamrzih sve za što sam se pod suncem trudio i što sad ostavljam svome nasljedniku. (19) Tko zna hoće li on biti mudar ili lud? Pa ipak on će biti gospodar sve moje muke u koju uložih sav svoj napor i mudrost pod suncem. I to je ispraznost. (20) I stao sam srcem očajavati zbog velikog napora kojim sam se trudio pod suncem. (21) Jer čovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga nije uopće trudio. I to je ispraznost i velika nevolja. (22) Jer što on dobiva za sav svoj napor i trud koji je pod suncem podnio? (23) Jer svi su njegovi dani doista mukotrpni, poslovi mu puni brige; čak ni noću ne miruje srce njegovo. I to je ispraznost. (24) Nema čovjeku druge sreće već jesti i piti i biti zadovoljan svojim poslom. I to je, vidim, dar Božje ruke. (25) Jer tko bi mogao jesti, tko li nezadovoljan biti, osim po njemu. (26) Mudrost, spoznaju, radost on daruje onom tko mu je po volji, a grešniku nameće zadaću da sabira i skuplja za onoga tko je po volji Bogu. I to je ispraznost i pusta tlapnja.

2. Smrt

#3Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. (2) Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog. (3) Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja. (4) Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja. (5) Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja; vrijeme grljenja i vrijeme kad se ostavlja grljenje. (6) Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja. (7) Vrijeme deranja i vrijeme š§ijenja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja. (8) Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira. (9) Koja je posleniku korist od njegovih napora? (10) Razmišljam o mučnoj zadaći što je Bog zadade sinovima ljudskim. (11) Sve što on čini prikladno je u svoje vrijeme; ali iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Boga čini od početka do kraja. (12) Znam da nije druge sreće čovjeku osim da se veseli i čini dobro za svojega života. (13) I kad čovjek jede i pije i uživa u svojem radu, i to je Božji dar. (14) I znam da sve što Bog čini, čini za stalno. Tome se ništa dodati ne može niti mu se može oduzeti; a Bog čini tako da ga se boje. (15) Što biva, već bijaše, i što će biti, već je bilo; a Bog obnavlja što je prohujalo. (16) Još vidim kako pod suncem umjesto pravice vlada nepravda i umjesto pravednika zločinac. (17) Zato rekoh u sebi: "Bog će suditi i pravedniku i zločincu, jer ovdje ima vrijeme za svaku namjeru i čin." (18) Još rekoh u sebi: "Ljudi se ponašaju tako da Bog može pokazati kakvi su uistinu, da su jedni drugima poput zvijeri." (19) Jer zaista, kob ljudi i zvijeri jedna je te ista. Kako ginu oni, tako ginu i one; i dišu jednakim dahom, i čovjek ničim ne nadmašuje zvijer, jer sve je ispraznost. (20) I jedni i drugi odlaze na isto mjesto; svi su postali od praha i u prah se vraćaju. (21) Tko zna da li dah ljudski uzlazi gore, a dah zvijeri silazi dolje k zemlji? (22) Uviđam da čovjeku druge sreće nema osim radosti u svome djelu, jer to je ljudska sudbina. A tko će ga dovesti do toga da dozna što će biti poslije njega?

3. Zajednički život

#4Opet stadoh promatrati sva nasilja koja se čine pod suncem, i gle, suze potlačenih, i nikog nema da ih utre; i nasilje iz tlačiteljske ruke, a zaštitnika niotkuda. (2) Zato sretnima smatram mrtve koji su već pomrli; sretniji su od živih što još žive. (3) A od obojih je sretniji onaj koji još nije postao, koji nije vidio zlih djela što se čine pod suncem. (4) Nadalje iskusih da svaki napor i svaki uspjeh pribavlja čovjeku zavist njegova bližnjeg. I to je ispraznost i pusta tlapnja. (5) Bezumnik prekriži ruke i izjeda sebe. (6) Bolja je puna šaka u miru nego obje pregršti mučna rada i puste tlapnje. (7) I još jednu opazih ispraznost pod suncem: (8) Čovjek potpun samac - bez sina, bez brata, i opet nema kraja njegovu trudu; oči mu se ne mogu nasititi blaga; a ne misli: za koga se mučim i uskraćujem dobro sebi? I to je ispraznost i zla briga. (9) Bolje je dvojici nego jednome, jer imaju bolju plaću za svoj trud. (10) Padne li jedan, drugi će ga podići; a teško jednomu! Ako padne, nema nikoga da ga podigne. (11) Pa ako se i spava udvoje, toplije je; a kako će se samac zagrijati? (12) I ako tko udari na jednoga, dvojica će mu se oprijeti; i trostruko se uže ne kida brzo. (13) Bolji je mladić siromašan a mudar nego kralj star a lud, koji više ne zna za savjet. (14) Jer mladić može izići iz tamnice i postati kraljem, iako se rodio kao prosjak u svom kraljevstvu. (15) Opazih kako svi koji žive i hode pod suncem pristaju uz mladića, uz nastupnika koji ga naslijedi. (16) On stupa na čelo bezbrojnih podanika i kasniji se naraštaji ne mogahu zbog njega radovati. I to je zacijelo ispraznost i pusta tlapnja. (17) Kad odlaziš u Božji dom, pazi na korake svoje. Priđi da mogneš čuti - žrtva je valjanija nego prinos luđaka, jer oni i ne znaju da čine zlo. #5Ne nagli ustima svojim i ne žuri se s riječima pred Bogom, jer je Bog na nebu, a ti si na zemlji; zato štedi svoje riječi. (2) San dolazi od mnogih briga, a lud govor od mnoštva riječi. (3) Kad zavjetuješ štogod Bogu, odmah to izvrši, jer njemu nisu mili bezumnici. Zato ispuni svaki svoj zavjet. (4) Bolje je ne zavjetovati, nego zavjetovati a ne izvršiti zavjeta. (5) Ne daj ustima svojim da te navode na grijeh i ne reci kasnije pred anđelom da je bilo nehotice. Zašto pružati Bogu priliku da se srdi na riječ tvoju i uništi djelo tvojih ruku? (6) Koliko sanja, toliko i ispraznosti; mnogo riječi - isprazna tlapnja. Zato boj se Boga. (7) Ako vidiš gdje tlače siromaha i gaze pravo i pravicu u zemlji, ne čudi se tomu, jer nad visokim straži viši, a nad njim najviši. (8) Korist zemlje je nada sve; i kralj ovisi o zemljištu.

4. Novac

(9) Tko novce ljubi, nikad ih dosta nema; tko bogatstvo ljubi, nikad mu dosta probitka. I to je ispraznost. (10) Gdje je mnogo bogatstva, mnogo je i gotovana, pa kakva je korist od toga gospodaru, osim što ga očima gleda? (11) Sladak je dan radiši, jeo malo ili mnogo, dok bogatstvo ne da bogatašu zaspati. (12) I vidjeh teško zlo pod suncem: skupljeno blago što je na propast svojemu vlasniku. (13) Jer zlom nezgodom propadne takvo bogatstvo te sinu što mu se rodi ne ostane ništa. (14) Gol je izašao iz utrobe majke svoje i tako će gol i otići kakav je i došao; ništa nema od svega svojeg truda da ponese. (15) I to je teško zlo što tako odlazi kako je i došao; pa kakva mu je korist što se u vjetar mučio. (16) Sve svoje dane živi u tami, nevolji, brizi, bolesti i srdžbi. (17) Ovo, stoga, zaključujem: prava je sreća čovjeku jesti i piti i biti zadovoljan sa svim svojim trudom kojim se muči pod suncem za kratka vijeka koji mu je dao Bog, jer takva mu je sudbina dosuđena. (18) Pa ako je čovjeku Bog dao bogatstvo i imanje da ih uživa i bude zadovoljan svojim djelom - i to je dar od Boga. (19) Jer tada barem ne misli mnogo na dane svog života, kad mu Bog daje da mu se srce veseli. #6I vidjeh: ima još jedno zlo pod suncem i teško tišti ljude. (2) Nekomu Bog udijeli bogatstvo i blago i počasti te ima sve što mu duša poželi, ali mu ne udijeli da to i uživa, nego uživa tuđinac. To je ispraznost i grdna nevolja. (3) I velim: bolje je nedonošče od onoga koji bi rodio stotinu djece i živio mnogo godina, a sam se ne bi naužio dobra niti bi imao pogreba; (4) jer je nedonošče uzalud došlo i u tamu otišlo i ime mu je tamom pokriveno; (5) sunca čak ne vidje niti spozna - a spokojnije je od onoga. (6) Pa kad bi takav živio i dvije tisuće godina, a svojeg dobra ne bi uživao, zar ne odlaze obojica jednako na isto mjesto? (7) Čovjek se trudi samo da bi jeo, a želudac njegov nikad da se nasiti. (8) Jer po čemu je mudrac bolji od luđaka i što reći o siromahu koji se umije držati pred ljudima? (9) Bolje je očima vidjeti nego duhom lutati. I to je ispraznost i pusta tlapnja. (10) Što je već bilo, ime ima; i zna se što je čovjek; i on se ne može parbiti s jačim od sebe. (11) Što više riječi, to veća ispraznost svega, i koja je od toga korist čovjeku? (12) Tko zna što je dobro čovjeku u životu njegovu, za ono malo dana koje tako isprazno živi, koji mu prolaze kao sjena? Tko će kazati čovjeku što će biti poslije njega pod suncem?