IVAN
PAVAO II., BISKUP
SLUGA
SLUGU BOZJIH
NA TRAJAN SPOMEN
Casnoj braci kardinalima,
patrijarsima, nadbiskupima, biskupima, prezbiterima, djakonima i svim clanovima Naroda Bozjega
CUVATI POLOG VJERE jest poslanje koje je Gospodin povjerio svojoj Crkvi, i ona
ga neprestano ispunja. Drugi vatikanski opci sabor, sto ga je prije trideset
godina otvorio moj prethodnik blage uspomene papa Ivan XXIII., imao je nakanu i
svrhu osvijetliti apostolsko i pastirsko poslanje Crkve te sjajem istine
Evandjelja potaknuti sve ljude da traze i prihvate Kristovu ljubav koja
nadilazi svaku spoznaju (usp. Ef 3,19).
Tom je saboru papa
Ivan XXIII. doznacio kao temeljnu zadacu da bolje sacuva i izlozi dragocjeni
polog krscanskog nauka kako bi bio pristupacniji Kristovim vjernicima i svim
ljudima dobre volje. Stoga Sabor nije prvenstveno morao osuditi suvremene
zablude, nego prije svega zaloziti se da jasno prikaze snagu i ljepotu vjerskog
nauka. "Prosvijetljena svjetlom ovoga sabora - govorio je Papa - Crkva, ce
uzdamo se, povecati svoja duhovna bogatstva i, crpeci odatle nove energije,
neustrasivo ce gledati u buducnost" da se, na nama je "zdusno, bez
straha, dademo na posao sto ga zahtijeva nase vrijeme, nastavljajuci tako put
sto ga je Crkva vezom skoro dvadeset stoljeca prevalila".1
S Bozjom pomoci
saborski su Oci, u cetiri godine rada, mogli izraditi znacajan skup
doktrinalnih izlaganja i pastoralnih uputa za cijelu Crkvu. Pastiri i vjernici
u njima nalaze usmjerenja za onu "obnovu misli, djelatnosti, ponasanja,
moralne snage, radosti i nade, sto je i bio cilj Sabora".2
Otkako je zakljucen,
Sabor nije prestao nadahnjivati zivot Crkve. Godine 1985. mogao sam izjaviti:
"Za mene - koji sam imao posebnu milost da na njemu sudjelujem i djelatno
suradjujem u njegovu odvijanju - Drugi vatikanski sabor bio je uvijek, a
osobito u ovim godinama moga pontifikata, polazna tocka svega moga pastirskog
djelovanja, u svjesnom naporu da njegove smjernice, u konkretnoj i vjernoj
primjeni, provedem na razini svake Crkve i cijele Crkve. Treba se neprestano
navracati na to vrelo".3
U tom duhu sazvao sam
25. sijecnja 1985. izvanrednu skupstinu Biskupske sinode, u povodu dvadesete
obljetnice od zakljucenja Sabora. Svrha te skupstine bila je proslaviti
blagodati i duhovne plodove Drugog vatikanskog sabora, (...) kako bi bolje svi
vjernici uza nj prianjali i sirilo se njegovo poznavanje i primjena.
U toj su prigodi
sinodalni Oci ustvrdili: "Premnogi su izrazili zelju da se sastavi
katekizam ili sazetak cjelokupne katolicke nauke koja se odnosi na vjeru i
moral, da bude kao polazna tocka za katekizme ili prirucnike sto se priredjuju
u raznim krajevima. Izlaganje tog nauka mora biti biblijsko i liturgijsko.
Treba iznositi siguran nauk, prilagodjen suvremenom krscanskom zivotu".4
Po zavrsetku sinode prihvatio sam tu zelju, smatrajuci "da potpuno
odgovara istinskoj potrebi opce Crkve i pojedinih Crkava".5
Kako da Gospodinu od
svega srca ne zahvalimo danas kad mozemo pruziti cijeloj Crkvi, pod naslovom
"Katekizam Katolicke Crkve", ovaj mjerodavni tekst za katehezu
obnovljenu na zivim izvorima vjere!
Nakon obnove
Liturgije i nove kodifikacije Kanonskog prava Latinske crkve i kanonâ
Istocnih katolickih crkava ovaj ce Katekizam uvelike pridonijeti obnoviteljskom
djelu cjelokupnog crkvenog zivota, kako ga je zelio i pokrenuo Drugi vatikanski
sabor.
"Katekizam
Katolicke Crkve" plod je veoma siroke suradnje: izradjen je u sest godina
vrlo zauzeta rada u duhu pozorne otvorenosti i zdusna zalaganja.
Godine 1986. povjerio
sam Komisiji dvanaestorice kardinala i biskupa, pod predsjedanjem gospodina
kardinala Josepha Ratzingera, zadatak da pripravi nacrt katekizma koji su
trazili sinodalni Oci. Urednicko vijece sedmorice dijecezanskih biskupa,
teoloskih i katehetskih strucnjaka, pomagao je toj Komisiji u radu.
Komisija, zaduzena da
daje smjernice i nadzire tijek radova, pazljivo je pratila sve etape izradbe
devet susljednih redakcija. Urednicko je vijece sa svoje strane preuzelo
odgovornost da napise tekst, da u nj unese izmjene koje je trazila Komisija, te
da ispita primjedbe brojnih teologa, egzegeta i kateheta, a nadasve biskupa
cijeloga svijeta, kako bi tekst bio sto bolji. U Vijecu su se s velikom koriscu
usporedjivala razna misljenja te je tako tekst postao bogatiji i bili su
osigurani njegovo jedinstvo i skladnost.
Nacrt je bio
predmetom siroke konzultacije svih katolickih biskupa, njihovih biskupskih
Konferencija i Sinoda kao i teoloskih i katehetskih ucilista. U cjelini, taj je
nacrt naisao na vrlo povoljan prihvat sa strane episkopata. S pravom se moze
reci da je ovaj Katekizam plod suradnje cijeloga episkopata Katolicke crkve
koji je svesrdno prihvatio moj poziv da uzme svoj dio odgovornosti u pothvatu
koji se najizravnije tice crkvenog zivota. Taj odgovor budi u meni dubok
osjecaj radosti, jer stjecaj tolikih glasova doista izrazava ono sto mozemo
nazvati "simfonijom" vjere. Tako izrada ovoga Katekizma odrazava
kolegijalnu narav episkopata: svjedoci o katolicanstvu Crkve.
Katekizam mora vjerno
i organski izloziti nauk Svetoga pisma, Predaje koja zivi u Crkvi i autenticnog
Uciteljstva, kao i duhovnu bastinu Otaca, Naucitelja, svetaca i svetica Crkve,
da tako omoguci bolju spoznaju krscanskog otajstva i osvjezi vjeru naroda
Bozjega. On mora voditi racuna o tumacenjima nauka sto ih je Duh Sveti
nadahnjivao Crkvi tijekom vremenâ. Nuzno je takodjer da pomogne
osvijetliti svjetlom vjere nove prilike i probleme kojih u proslosti jos nije
bilo.
Katekizam ce stoga
iznositi novo i staro (usp. Mt 13,52), jer je vjera uvijek ista i ujedno
je izvor stalno novih osvjetljenja.
Da odgovori tom
dvostrukom zahtjevu, "Katekizam Katolicke Crkve" prihvaca s jedne
strane "stari" raspored, onaj tradicionalni, koji nalazimo u
Katekizmu sv. Pija V., sa sadrzajem podijeljenim u cetiri dijela: Vjerovanje;
sveto bogosluzje, sa sakramentima na prvom mjestu; krscansko
djelovanje, izlozeno polazeci od zapovijedi; i napokon krscanska molitva.
Ali je u isto vrijeme sadrzaj izrazen na "nov" nacin kako bi
odgovorio pitanjima nasega doba.
Ta su cetiri dijela
uzajamno povezana: krscansko je otajstvo predmet vjere (prvi dio); slavi se i
priopcuje u liturgijskim cinima (drugi dio); prisutno je da prosvijetli i podrzi
djecu Bozju u njihovu djelovanju (treci dio); temelj je nase molitve, kojoj je
povlasteni izraz "Oce nas", i predmet nase prosnje, nase hvale i
nasega zagovora za druge (cetvrti dio).
I sama je Liturgija
molitva; ispovijedanje vjere nalazi svoje pravo mjesto u bogosluznom slavlju.
Milost, kao plod sakramenata, nezamjenljiv je uvjet krscanskoga djelovanja,
upravo kao sto i sudjelovanje u Liturgiji Crkve zahtijeva vjeru. Ako se vjera ne odjelotvoruje, mrtva je
(usp. Jak 2,14-16) i ne moze
donositi plodova vjecnoga zivota.
Citajuci
"Katekizam Katolicke Crkve" mozemo shvatiti divno jedinstvo Bozjeg
otajstva, i samog nauma spasenja, kao i sredisnje mjesto Isusa Krista,
Jedinorodjenoga Sina Bozjega, Oceva poslanika koji je, po Duhu Svetom, postao
covjekom u krilu presvete Djevice Marije da bude nas Spasitelj. Umrijevsi i
uskrsnuvsi, On je uvijek prisutan u svojoj Crkvi, napose u sakramentima; On je
izvor vjere, uzor krscanskoga djelovanja i Ucitelj nase molitve.
"Katekizam
Katolicke Crkve", koji sam odobrio 25. lipnja ove godine, a danas snagom
apostolske vlasti odredjujem da se objavi, predstavlja izlaganje vjere Crkve i
katolickog nauka, kako ih nalazimo posvjedocene i osvjetljene u Svetom pismu,
apostolskoj Predaji i crkvenom Uciteljstvu. Proglasujem ga sigurnim pravilom za
poucavanje vjere i stoga valjanim i zakonitim sredstvom u sluzbi crkvenog
zajednistva. O da posluzi onoj obnovi na koju Duh Sveti neprestano poziva Crkvu
Bozju, Tijelo Kristovo, hodocasnicu prema svjetlu Kraljevstva bez sjene!
Ovo odobrenje i
objavljivanje "Katekizma Katolicke Crkve" jest sluzba koju Petrov
nasljednik zeli iskazati svetoj Crkvi katolickoj i svim pojedinacnim Crkvama
koje su u miru i zajednistvu s Rimskom apostolskom stolicom, tj. sluzba da
podupire i utvrdjuje vjeru svih ucenika Gospodina Isusa (usp. Lk 22,32)
te da ucvrscuje veze jedinstva u istoj apostolskoj vjeri.
Stoga od crkvenih
pastira i od vjernika trazim da prihvate ovaj Katekizam u duhu zajednistva te
se marno njime sluze u ispunjavanju svog poslanja navjescivati vjeru i pozivati
na evandjeoski zivot. Ovaj im se Katekizam pruza da sluzi kao pouzdan i
autentican tekst na koji ce se pozivati u naucavanju katolicke nauke, i posebno
pri izradi mjesnih katekizama. Pruza se takodjer i svim vjernicima koji zele
dublje upoznati neiscrpna bogatstva spasenja (usp. Iv 8,32). Zeli
poduprijeti ekumenske napore nadahnute svetom zeljom za jedinstvom svih
krscana, tocno pokazujuci sadrzaj i skladnu suvislost katolicke vjere. I
napokon, "Katekizam Katolicke Crkve" ponudjen je svakom covjeku koji
nas pita za obrazlozenje nade koja je u nama (usp. 1 Pt 3,15) i koji
zeli upoznati ono sto vjeruje Katolicka Crkva.
Ovaj Katekizam nije
odredjen da zamijeni razne mjesne katekizme koje su crkvene vlasti,
dijecezanski biskupi i biskupske Konferencije, zakonito odobrile, osobito ako
su dobili odobrenje Apostolske stolice. Svrha mu je da potakne i pomogne
sastavljanje novih mjesnih katekizama koji ce voditi racuna o razlicitim
prilikama i kulturama, ali tako da brizno cuvaju jedinstvo vjere i vjernost
katolickoj nauci.
Na kraju ovoga
dokumenta koji predstavlja "Katekizam Katolicke Crkve", molim
presvetu Djevicu Mariju, Majku utjelovljene Rijeci i Majku Crkve, da svojim
mocnim zagovorom podrzi katehetsko zalaganje cijele Crkve na svim razinama, u
vrijeme kad je Crkva pozvana na novi blagovjesnicki napor. O da svjetlo prave
vjere oslobodi ljude od neznanja i robovanja grijehu te ih privede k jedinoj
slobodi tog imena dostojnoj (usp. Iv 8,32): slobodi zivota u Isusu
Kristu pod vodstvom Duha Svetoga, ovdje na zemlji i u Kraljevstvu nebeskom, u
punini srece gledanja Boga licem u lice (usp. 1 Kor 13,12; 2 Kor
5,4-8)!
Dano 11. listopada
1992., na tridesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog opceg sabora,
cetrnaeste godine moga pontifikata.
|