|
Prvo
ukazanje, 13. svibnja 1917.
Troje vidioca ponovno su se
igrali na Cova da Iria kad su opazili dva svjetla, poput bljeska, nakon kojih su
vidjeli Majku Božju iznad crnike. Bila je to "jedna Gospođa potpuno
odjevena u bijelo, sjajnija od sunca, oko koje se širilo svjetlo sjajnije i
blistavije od onog koje isijava kristalna posuda puna čiste vode obasjana
sjajnim zrakama sunca«, opisuje Lucija. Njezino lice, neopisivo lijepo nije
bilo "niti tužno, niti veselo, već ozbiljno« s izrazom blagog
prijekora. Ruke skupljene kao na molitvu, bile su nagnute na prsa i okrenute
prema gore. Na desnoj ruci visjela je krunica. Odjeća je izgledala kao da
je od samog svjetla. Tunika, donja haljina, bila je bijela, a bijeli je bio i
plašt, opšiven zlatom, koji je prekrivao Djevičinu glavu i dopirao joj do
nogu. Nije joj se vidjela kosa, niti uši. Lucija nije nikad uspjela opisati
crte lica, jer nikad nije mogla zadržati pogled na zasljepljujućem
nebeskom licu. Vidioci su bili tako blizu Gospe — na udaljenosti od oko metar i pol — da su stajali u krugu svjetla koje je Gospu okruživalo ili koje
je isijavala. Razgovor se odvijao na sljedeći način4:
GOSPA:
"Ne bojte se. Ništa vam neću napraviti.«
LUCIJA:
"Od kuda dolazite?«
GOSPA:
"Dolazim s Neba« (i Gospa podigne ruku pokazujući prema nebu).
LUCIJA:
"I što želite od mene?«
GOSPA: "Došla sam vas
zamoliti da dolazite ovamo šest mjeseci zaredom5, svakog trineastog u
isto ovo vrijeme. Onda ću vam kazati tko sam i što želim, a potom ću
se ovamo vratiti po sedmi put.«
LUCIJA:
"A hoću li i ja doći u nebo?«
GOSPA:
"Da, hoćeš«.
LUCIJA:
"A Jacinta?«
GOSPA:
"I ona.«
LUCIJA:
"A Franjo?«
GOSPA:
"I on, no on mora izmoliti mnogo krunica.«
LUCIJA:
"Marija das Neves je već na nebu?«
GOSPA:
"Oh, da.«
LUCIJA:
"A Amelija?«
GOSPA:
"Ostat će u čistilištu do kraja svijeta.«
"Hoćete li prikazati
Bogu sva trpljenja koja vam želi poslati kao zadovoljštinu za grijehe kojima je
uvrijeđen i kao molitvu za obraćenje grešnika?«
LUCIJA:
"Da, hoćemo.«
GOSPA:
"Dobro, mnogo ćete trpjeti, ali će vas milost Božja
jačati.«
Dok je izgovarala posljednje
riječi ("milost Božja«, itd.), prvi put je raširila ruke«, ovo
opisuje sestra Lucija, "rasuvši prema nama jako svjetlo, gotovo odraz
svjetla koje je ona isijavala, koje nam je prodiralo u grudi sve do
najskrovitijeg dijela duše, tako da smo sebe vidjeli u Bogu, koji je bio
svjetlo, a vidjeli smo se jasnije nego da smo se promatrali u najboljem
ogledalu. Tada osjetismo unutarnji poriv, klekli smo i u sebi ponavljali:«O
presveto Trojstvo, klanjam ti se! Bože moj, ljubim te u presvetom
sakramentu!«
Nakon
što je prošlo nekoliko trenutaka, Gospa nadoda:
"Molite
krunicu svaki dan kako biste izmolili mir svijetu i svršetak rata.«
"Tada je«,
priča sestra Lucija, "počela mirno ustajati, krenuvši prema
istoku te je nestala u beskrajnoj daljini. Svjetlost koja ju je okruživala kao
da je otvarala put među zvijezdama.«
Usp. "Memorias II«, str.
126; IV str. 330 i 332; G. De Marchi, str. 67— 70; W. T. Walsh, str. 85— 87; L.
G. da Fonseca, str. 24— 28; J. Galamba de Oliveira, str. 63— 64.
|