Lucija je zamolila za ozdravljenje jednog bolesnika.

GOSPA: "Ako se obrati, ozdravit će unutar godine dana.«

LUCIJA: "željela bih vas zamoliti da nas uzmete sa sobom u nebo.«

GOSPA: "Da, Jacintu i Franju uskoro ću uzeti, ali ti ćeš ovdje ostati još neko vrijeme. Isus se želi tobom poslužiti da me ljudi upoznaju i uzljube. želi u svijetu ustanoviti pobožnost prema mom Prečistom Srcu. Onome tko to prihvati, obećajem spasenje, a te će duše Bog voljeti poput cvijeća kojim sam okitila njegovo prijestolje.«

LUCIJA: "Ostat ću ovdje sama?«

GOSPA: "Ne, kćeri. Trpiš li mnogo? Nemoj se obeshrabriti! Ja te neću nikada napustiti. Moje Prečisto Srce bit će uvijek tvoje utočište i put koji će te dovesti do Boga.«

"Izgovarajući ove posljednje riječi«, priča sestra Lucija, "raširi ruke i po drugi put po nama prosu odraz onog neizmjernog svjetla u kojem smo se vidjeli uronjeni u Boga. Činilo se da se Jacinta i Franjo nalaze u onom dijelu ovog svjetla koji se podizao prema gore dok sam ja bila u onom dijelu koji se širio prema zemlji. Na dlanu desne gospine ruke nalazilo se srce obavijeno trnjem koje je u nj bilo zabodeno. Shvatili smo da je to Prečisto Srce Marijino izranjavano grijesima čovječanstva, koje traži zadovoljštinu.«⁷

Kad je ovo ukazanje nestalo, Gospa, još obavijena svjetlom koje je sama isijavala, bez napora, lagano se dizala nad grmom u smjeru istoka, sve dok nije potpuno nestala. Neke osobe, koje su stajale jako blizu, primijetile su da su se mladice vrha crnike lagano savile u istom smjeru, kao da su ih Gospine halje povukle za sobom. Tek nekoliko sati kasnije vratile su se u svoj prirodni položaj.

Usp. "Memorias II« str. 130, IV, str. 334 i 336; str. 400; G. De Marchi, str. 91— 94; W. T. Walsh, str. 109— 111; L. G. da Fonseca, str. 37— 38; J. Galamba de Oliveira, str. 70.