Prvo ukazanje, 13. svibnja 1917.

Troje vidioca ponovno su se igrali na Cova da Iria kad su opazili dva svjetla, poput bljeska, nakon kojih su vidjeli Majku Božju iznad crnike. Bila je to "jedna Gospođa potpuno odjevena u bijelo, sjajnija od sunca, oko koje se širilo svjetlo sjajnije i blistavije od onog koje isijava kristalna posuda puna čiste vode obasjana sjajnim zrakama sunca«, opisuje Lucija. Njezino lice, neopisivo lijepo nije bilo "niti tužno, niti veselo, već ozbiljno« s izrazom blagog prijekora. Ruke skupljene kao na molitvu, bile su nagnute na prsa i okrenute prema gore. Na desnoj ruci visjela je krunica. Odjeća je izgledala kao da je od samog svjetla. Tunika, donja haljina, bila je bijela, a bijeli je bio i plašt, opšiven zlatom, koji je prekrivao Djevičinu glavu i dopirao joj do nogu. Nije joj se vidjela kosa, niti uši. Lucija nije nikad uspjela opisati crte lica, jer nikad nije mogla zadržati pogled na zasljepljujućem nebeskom licu. Vidioci su bili tako blizu Gospe —  na udaljenosti od oko metar i pol —  da su stajali u krugu svjetla koje je Gospu okruživalo ili koje je isijavala. Razgovor se odvijao na sljedeći način⁴:

GOSPA: "Ne bojte se. Ništa vam neću napraviti.«

LUCIJA: "Od kuda dolazite?«

GOSPA: "Dolazim s Neba« (i Gospa podigne ruku pokazujući prema nebu).

LUCIJA: "I što želite od mene?«

GOSPA: "Došla sam vas zamoliti da dolazite ovamo šest mjeseci zaredom⁵, svakog trineastog u isto ovo vrijeme. Onda ću vam kazati tko sam i što želim, a potom ću se ovamo vratiti po sedmi put.«

LUCIJA: "A hoću li i ja doći u nebo?«

GOSPA: "Da, hoćeš«.

LUCIJA: "A Jacinta?«

GOSPA: "I ona.«

LUCIJA: "A Franjo?«

GOSPA: "I on, no on mora izmoliti mnogo krunica.«

LUCIJA: "Marija das Neves je već na nebu?«

GOSPA: "Oh, da.«

LUCIJA: "A Amelija?«

GOSPA: "Ostat će u čistilištu do kraja svijeta.«

"Hoćete li prikazati Bogu sva trpljenja koja vam želi poslati kao zadovoljštinu za grijehe kojima je uvrijeđen i kao molitvu za obraćenje grešnika?«

LUCIJA: "Da, hoćemo.«

GOSPA: "Dobro, mnogo ćete trpjeti, ali će vas milost Božja jačati.«

Dok je izgovarala posljednje riječi ("milost Božja«, itd.), prvi put je raširila ruke«, ovo opisuje sestra Lucija, "rasuvši prema nama jako svjetlo, gotovo odraz svjetla koje je ona isijavala, koje nam je prodiralo u grudi sve do najskrovitijeg dijela duše, tako da smo sebe vidjeli u Bogu, koji je bio svjetlo, a vidjeli smo se jasnije nego da smo se promatrali u najboljem ogledalu. Tada osjetismo unutarnji poriv, klekli smo i u sebi ponavljali:«O presveto Trojstvo, klanjam ti se! Bože moj, ljubim te u presvetom sakramentu!«

Nakon što je prošlo nekoliko trenutaka, Gospa nadoda:

"Molite krunicu svaki dan kako biste izmolili mir svijetu i svršetak rata.«

"Tada je«, priča sestra Lucija, "počela mirno ustajati, krenuvši prema istoku te je nestala u beskrajnoj daljini. Svjetlost koja ju je okruživala kao da je otvarala put među zvijezdama.«

Usp. "Memorias II«, str. 126; IV str. 330 i 332; G. De Marchi, str. 67— 70; W. T. Walsh, str. 85— 87; L. G. da Fonseca, str. 24— 28; J. Galamba de Oliveira, str. 63— 64.