|
Introduction
Franjo i Jacinta, dvoje od troje malih pastira
kojima se ukazala Gospa u Fatimi 1917. godine, uspet će se na čast
oltara ove, Svete Godine, 2000. Svečanom ceremonijom, Sveti Otac proglasit
će ih blaženima, podastirući pred oči svijeta njihove uzorite
živote. Više je jedinstveno, negoli rijetko to što su dvoje djece od 10 i 9
godina, a da nisu umrli kao mučenici, u kratkom periodu svoga postojanja
toliko uznapredovali u ljubavi prema Bogu i, uslijed toga, vršili kreposti na
tako uzvišen način, da se predlažu svima, djeci i odraslima, kao uzori za
slijeđenje.
Društvo “Luci sull’Est” je već izdalo knjigu
o Jacinti, koju je napisao portugalski svećenik isusovac, otac Fernando
Leite. Knjiga je smjesta prihvaćena s velikim zanimanjem i radošću od
strane naših prijatelja i suradnika, i potražnja je ubrzo iscrpla prvo izdanje
od 75.000 primjeraka, samo na talijanskom jeziku. Da bismo izašli u susret brojnim
zahtjevima, pobrinuli smo se za ponovno štampanje.
Mnogi su nam, međutim, postavili pitanje: A
imate li knjigu o Franji? I na njega je mislio otac Leite skicirajući ovu
biografiju vidjelaca iz Fatime koju imate u rukama.
Dvoje malih vidjelaca, u svojoj nevinosti i
pravednosti, u svojoj ustrajnoj dosljednosti i ozbiljnosti, u strogoći i
svijesti o žrtvovanju radi suradnje u otkupljenju grješnika, dva su blistava
uzora, ne samo djeci već i odraslima. Heroizam življen u najvećoj
jednostavnosti uči nas – u ovom svijetu očaranim lažnim idolima i
himerama – da se u Božjim očima cijeni, prije svega, ova nesebična
vrlina puna ljubavi, koja je istinsko tkivo svetosti.
“Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne” (L
1,52), evanđeoske su riječi iz Veliča, koje odjekuju u našim
srcima u trenutku u kojem se Sveta Crkva sprema proslaviti ovo dvoje malih
pastira iz Fatime.
Franjo je, na izgled, bio najmanje povlašćen
vidjelac: on je samo vidio Gospu, nije ju mogao čuti, niti govoriti s
njom. Kad je Lucija upitala Našu Gospu da li će svi troje otići u
Nebo, Majka Božja je odgovorila “da”, ali samo u Franjinom slučaju stavila
je uvjet: “Mora mnogo moliti krunicu!”. Vjerovatno se od njih troje, u trenutku
ovih veličanstvenih događaja, Franjo još trebao očistiti od
poneke mrlje iz prošlosti.
Iz uspomena Sestre Lucije, teksta na kojem se
zasniva biografska priča oca Leite, dade se jasno razabrati da od trenutka
u kojem je Franjo spoznao važnost svojega poslanja na zemlji, više nije imao
nikakvih kolebanja niti pogrešnih koraka.
Blagom i prijaznom postojanošću išao je u
susret smrti koju mu je navijestila Gospa, ne pitajući se nikada zašto mu
je sudbina takva. Štoviše, izgleda sav prožet gorućom ljubavlju prema svom
pozivu, i u njemu korača velikim koracima, s jedine dvije nakane: postati
dostojan Neba i tješiti Našega Gospodina, kojega je spoznao osobito tužnim i
ožalošćenim uvredama ljudi.
Ne čudi, dakle, ono što je njegova majka
tvrdila o njemu u trenutku smrti: “Izgledao je kao da se smiješi, i tako je
ostao. Tada je prestao disati”. Franjo je bio siguran da će otići u
Nebo, da radi na vijeke ono što ga je najviše poticalo u ovom životu: tješiti
Isusa.
|