|
LJEPOTE NEBA
Lucija, Franjo i Jacinta
običavali su se okupljati u sumrak na jednom starom gumnu
iščekujući s čežnjom da na nebeskom svodu zatitraju zvijezde,
koje su oni zvali svijeće anđela, i mjesec, kojega su zvali Gospina
svijeća. Jacinti se više sviđao mjesec, njenom bratu sunce.
Franjo “se dolazio s
nama igrati na staro gumno, i tamo bismo čekali da Gospa i njeni
anđeli upale svoje svijeće. Ponekad bi ih brojio, ali ništa nije
volio toliko kao zalazak ili izlazak sunca. U zoru, čim bi se raspoznala
prva sunčana zraka, ne bi više tražio da vidi ima li na nebu još koja
upaljena svijeća.”
“Nijedna svijeća
nije tako lijepa kao ona Našega Gospodina”, govorio bi Jacinti, kojoj se, pak,
više sviđala ona Gospina, jer nije bola u oči.
Ushićen, prelazio
bi pogledom po zrakama sunca što su se bljeskale porazbacane po staklima
kuća susjednih sela ili na kapljicama vode zastalim na granama drveća
i stabalaca po okolnim brežuljcima, a koje su blještale isto tako kao zvijezde,
po njemu, tisuću puta ljepše negoli svijeće anđela.” (Lucija)
|