UMRO JE S OSMJEHOM NA LICU

         Ujutro, 4. travnja 1919. godine, Franjo uzvikne:

         “Oh, majko draga! Kakvo divno svjetlo je tamo pored našeg prozora!”

         Nakon nekoliko trenutaka slatkog zanosa:

         “Sada više ne vidim.”

         Nedugo zatim, njegovo lice ozari se anđeoskim smješkom. Bilo je oko deset sati ujutro kada je bez samrtne borbe, grčenja, i bez jecaja, blago izdahnuo. Njegova malena duša, čista kao ljiljan i bijela kao golubica, uzdigne se u Nebo da gleda i tješi Isusa na vijeke.

         Imao je deset godina i, zamalo, deset mjeseci.

         Blagost smrti maloga Franje duboko se dojmila prisutnih, a na osobit način njegovih roditelja.

         Kasnije, pri ispitivanju u župi, njegova mama je izjavila: “Izgledalo je kao da se smješi, i tako je ostao. Tada je prestao disati.”

         S jednakom jednostavnošću, rekao je i njegov otac: “Umro je smiješeći se.”