Franjo! Što bih dala da ga mogu vidjeti!

         Skromna pogrebna povorka uputila se 5. travnja 1919. godine prema  fatimskom župnom groblju. Franjo je živio u poniznosti i umro gotovo nezapaženo.. Njegov pogreb nije bio zaodjenut sjajem. Samo nekoliko osoba pratilo je kovčeg uz Luciju koja je oplakivala svoga dragoga druga. Jacinta je ostala u krevetu, plačući za svojim malim bratom.

         Pokopan je u jednostavan grob natopljen suzama Lucijine neizmjerne boli.

         “Kad bi groblje bilo otvoreno, sjela bih uz Franjin grob ili onaj svoga oca i ostajala tamo satima... Bol i tuga bili su neopisivi. Kao žalostan trn što probada srce zauvijek, a spomen na prošlost odjekuje u vječnosti.”

         Jacinta, smalaksala u svojoj bolesničkoj postelji, provodila je sate i sate utonula u najdublju žalost:

         “Dugo vremena bi bila zamišljena, i ako bismo je upitali na što misli, odgovorila bi:

         “Na Franju. Što bih dala da ga mogu vidjeti!”

         “I oči bi joj se napunile suzama.”