SRCE OVIJENO TRNJEM

Dana 13. lipnja, Gospa u bijelom reče:

“Hoću da dođete ovamo i sljedećeg mjeseca, na 13.-ti, da molite krunicu svaki dan i da naučite čitati. Kasnije ću vam reći što hoću.”

Kad ju je Lucija zamolila da ih svih odnese u Nebo, Gospa odgovori:

“Da, Jacintu i Franju ću uskoro uzeti, ali ti ćeš ostati ovdje još neko vrijeme. Isus se želi s tobom poslužiti da me ljudi upoznaju i uzljube. Hoće ustanoviti u svijetu pobožnost prema mome Prečistom Srcu. Tko ga prigrli, obećavam mu spasenje. Takve duše omilit će Bogu kao cvijeće kojim mu kitim prijestolje.”

“Ja ću, dakle, ovdje ostati sama?” upitah žalosna.

“Ne, kćeri moja! Trpiš li mnogo? Nemoj se obeshrabriti! Nikada te neću napustiti. Moje Prečisto Srce bit će tvoje utočište i put kojim ću te dovesti Bogu.”

“Izgovarajući te posljednje riječi – priča Sestra Lucija – Gospa raširi ruke i po drugi put prosu na nas ono neizmjerno svjetlo u kojem smo sebe vidjeli uronjene u Boga. Jacinta i Franjo nalazili su se u snopu svjetla koji se uzdizao prema nebu, a ja u onom koji se širio prema zemlji. Na dlanu desne Gospine ruke nalazilo se srce ovijeno trnjem koje se u nj zabadalo. Shvatili smo da je to Prečisto Marijino Srce, izbodeno grijesima čovječanstva, koje traži zadovoljštinu.”