MNOGO SMO MOLILI I PLAKALI

         1917.-te godine, Portugal je, pod masonskom vladom, proživljavao vrijeme žestokog vjerskog progona. Artur de Oliveira Santos, svemoćni pokrajinski poglavar u Vila Nova de Ourem, namjeri se odlučno ugušiti ovaj vjerski pokret, kojega je smatrao nazadnjačkim i koji je, po njegovom mišljenju, stavljao na kocku demokratsku slobodu.

         Sazvao je vidjeoce da, u pratnji roditelja, dođu 11. kolovoza u Vila Nova de Ourem. Lucija je otišla tamo sa svojim ocem, ali gospodin Marto nije odveo djecu, Franju i Jacintu, jer su bili premaleni.

         “Kad sam se navečer vratila, odmah sam otrčala njihovoj kući i pronašla ih kako tamo kleče, nagnuti uz rub bunara, s glavicama među rukama, plačući. Kad me ugledaše, iznenadiše se.

         “To si ti? Tvoja sestra (Maria dos Anjos) je došla po vodu i rekla nam da su te ubili. Toliko smo molili i plakali za tobom!”

         Lucija priča da je posebice Franjo “proveo dan moleći i plačući, žalosniji možda i od mene same.”

         Kako duboko i iskreno prijateljstvo povezivaše čista srca ovo troje djece!