MOLITVA U OSAMI

            “Franjo – tumači nam Lucija – nije bio od velikih riječi, i kad bi molio ili prikazivao žrtve, skrivao se čak i od mene i Jacinte. Često bismo ga pošle tražiti iza kakve ograde od kamenja ili grmlja gdje bi kriomice utekao da može kleknuti i moliti,  ili razmišljati – kako je govorio – o Gospodinu koji je ožalošćen tolikim ljudskim grijesima. Ako bih ga upitala: “Franjo, zašto nam se ne javiš da i ja i Jacinta molimo zajedno s tobom?”

         “Više volim moliti sam – odgovorio bi – da mogu razmišljati i tješiti Našeg Gospodina koji je jako žalostan.”

         Jednom se tako mališan povuće da moli. U sumrak, Lucija i Jacinta pođoše ga tražiti, ali ga nisu uspjele naći. Dozivale su ga, ali nitko se nije odazivao. Konačno  su ga pronašle, prostrtog na zemlji, iza jednog zidića sačinjenog od kamenja. Sestrična ga isprva takne za rame, a zatim ga prodrma i upita:

         “Što to radiš?”

         Kao da se budi iz dubokog sna, Franjo odgovori:

         “Počeo sam moliti Anđelove molitve, a zatim sam se zadubio u misli.”

         “Znači, nisi čuo da te Jacinta zove?”

         “Ne, ništa nisam čuo.”

         Utonuo u zanos kontemplacije, bio je odvojen od zemaljskih stvari.