OVDJE NAM JE LIJEPO

         Nakon godinu i pol dana otkako je obolio, počeše ga posjećivati djeca i odrasli.

         “Pred ljudima koji bi ga posjetili bio bi šutljiv i s malo riječi bi odgovarao na ono što bi ga upitali. Oni koji su mu dolazili u posjetu, bilo iz mjesta ili izvana, posjeli bi se uz krevet i ponekad ostajali dugo tamo sjedeći i govoreći:

         “Ne znamo što je to u Franji! Ovdje nam je lijepo.”

         “Neke od susjeda, nakon što su duže vrijeme provele praveći društo Franji, ovako su komentirale s ujnom i mojom majkom:

         “To je tajna koja se ne da razumijeti. Djeca su, kao i druga, ništa nam ne

govore, ali kada si s njima, osjeća se ono nešto drugačije što se s drugima ne osjeća.”

         “Kad se uđe u Franjinu sobu, ima se isti osjećaj kao kad se uđe u crkvu”, rekla je jedna žena, susjeda moje ujne, imenom Romana, a koja nije vjerovala u fatimska ukazanja.”

         Posjete koje je mali bolesnik najviše cijenio bile su one sestre i sestrične, pred kojima je mogao otvoriti srce i iznijeti najintimnije osjećaje svoje duše.